Posmatranje. Prvi osmijeh njima, roditeljima. Prvi korak… neprespavana noć zbog temperature… krvavo koljeno… ocjena… ekskurzija… izlazak s prijateljima… simpatija… odlazak od kuće… trema zbog studentskih rokova… diplomski… prvi posao. Odrastao je, postao čovjek ali i dalje je moje dijete.
” Šta ćeš ti meni biti kad ja budem deda?”, osmogodišnjak pita majku, moju prijateljicu. Djeca svašta pitaju , a roditelji često nemaju odgovor.
Roditelji bi trebali imati odgovor na svako pitanje, dok smo mali, tako mislimo. Gledamo ih i vjerujemo da sve znaju. I ja sam takva bila, nisam mogla da zamislim da je moja majka imala godina koliko ja sad imam, i da nije naučena da bude roditelj. Radila je srcem, ljubavlju i svaki roditelj vjeruje da je to dovoljno, bar se nada.
Najljepši i najteži zadatak. Divim se svakom roditelju koji danas odgaja djecu,
nije im lako.
Ja nisam roditelj, ali moji prijatelji jesu, sestra.
Gledam ih i pitam se kako bih ja na njihovom mjestu?
Ne mogu znati kolika je to ljubav. Tetka sam i znam da ga osjećam kao da je moj, i svaka njegova radost, nestašluk, školski problemi, stid koji se javlja u predpuberteskom periodu su i moje ponovno odrastanje. Da, ali ja sam tetka, ja ga odgajam periodično. Nisam 24 sata sa njim, ljubav je neupitna ali odgovornost prema tom malom biću nije ista.
Gledam sestru, ona je majka i želi da od njega napravi čovjeka, zadovoljnog i sigurnog u sebe. Oni koji sada ovo čitaju, znaju koliko je to teško, vjerujem da je uvijek bilo, ali čini mi se da je danas posebno teško.
fotografija preuzeta sa interneta
Svi će reći, ma sve se nosi iz kuće. Nisu ga roditelji naučili. Oni su krivi.
Da, lako je bacati kamen na drugoga, sve je dobro dok se to ne desi meni, mom djetetu. To se dešava tamo negdje, onim porodicama koje su nestabilne, nefunkcionalne.
Jeste li sigurni?
Zašto ovo pišem?
Jednostavno jer ne mogu biti novinar i napraviti prilog o nesreći u kojoj je jedan mladi život nestao, nema nazad… a uz njega još četiri mlada života u nepovrat obilježena, da ne kažem unakažena, opečaćena za cijeli život.
Ne, ne mogu biti novinar, onaj koji zarađuje novac i pravi tiraže.
Moram se zapitati da li u tom lancu odgovornosti postoji i moja?
Njihovi roditelji nisu odgajali ubice, nisu odgajali svoju djecu za zatvor.
More neprespavanih noći, nadanja i želja imali su za svoje momke. Zamišljali su da će jednom postati ljudi, imati svoju djecu, živjeti u miru s pristojnim primanjima, da će postati baka i deda… a koji to roditelj ne mašta?
Rijetki su loši roditelji, sigurno ih ima, ja ih nisam upoznala,
ali znam da ovi to nisu bili.
IZLAZAK
Jedan sasvim obični izlazak dvije grupe mladića, 28-godišnjaka, pretvorio se u tragediju. Normalno je da mladići izlaze, pa neću moralisati i reći da je nenormalno da se popije i koje pivo više… sve to ulazi u proces odrastanja, sazrijevanja.
Svi smo tako odrastali, ali bez posljedica. 
Imali smo sreće.
Nekako nas je zaobišla zla kob iskrivljenih vrijednosti, moralnih veritkala, uvjerenja da se nasiljem riješava svaki konflikt… ko zna možda i jeste moja generacija bila tiša, povlačila se na vrijeme dok ne eskalira.
Možda?
Ili sam samo imala sreće?
Prisustvovala sam suđenju mladiću koji se tereti za ubistvo drugog mladića, mediji su izvještavali, kao i uvijek pompezno, šokantno, osuđujuće. Danima. Pravljeni su profili žrtve i ubice.
Imamo žrtvu, dobrog i pristojnog mladića, i krvnika, ubicu istih godina.
Imamo pijanu noć, jedan izlazak, svađu u nejasnim okolnostima, naguravanje u saobraćaju, vrijeđanje i na kraju ubistvo.
Ko je prvi počeo? Ko je prvi izašao iz auta? Ko je koga prvi udario?
Pokušavali su advokati i tužilac unakrsnim ipitivanjem optuženih da slože kockice jer zakon je tako propisao.
Mora se utvrditi čija je odgovornost veća i ZAŠTO je mladić ubio svog vršnjaka?
Gledam majku ubijenog mladića. Nestala je. Sjedi sva crna i vrti glavom, sluša svjedočenja mladića i onog koji joj je ubio sina. On joj drhtavim glasom izjavljuje saučešće. I dalje je posmatram, jeza me hvata. Pokušavam razumijeti, ali ne ide. Pomislim na majku 28 – godišnjaka kojem se sudi za ubistvo, na momenat mi dođe muka, neki strah…
Nikome nije jasno zašto su se potukli, kako je došlo do toga da zbog uvreda i psovki jedan mladić završi s šarafcigerom u glavi, a drugi postane UBICA.
Majka koja je ostala bez svog djeteta neće dobiti utjehu time što će on biti kažnjen, a biće. Možda i hoće ne znam, ali njenog sina više nema.
Majka koja svog sina šalje u zatvor ostaće da živi sa pitanjem ZAŠTO?
Isto pitanje sam i ja sebi postavila? Da li je zbog mene, novinar sam, i znam da sve što radim utiče na svijest mladih, starih… mi kreiramo stvarnost? Da kreiramo, i to što vidim odavno je iskivljena slika zdravih vrijednosti.
- Da li je zbog rata? Uvijek je sve zbog rata?!
Zašto su mladi tako ljuti? Odakle toliki bijes u njima? Zbog roditelja, televizije, muzike, filma?! - Kako su tuče i prepirke koje postoje od kada je odrastanja i djetinjstva postale društveni problem kojim se bave državne strategije? Kada se rasprava pretvorila u obračun kriminalne bande? Ko ih je to naučio? Ko im je rekao da su slabići ako u društvu ne pokažu zube? Ko?
- Ko je mlade odgojio da na nasilje odgovaraju nasiljem? Zašto nisu naučeni da se povuku, da bježe od frke? Da li je to onaj ljutiti otac koji na roditeljskom sastanku ustane i kaže da svog sina uči da uzvrati udarac. “Pa neće on meni svaki dan dolaziti uplakan. Neka udari, uzvrati… nema ga ko zaštiti u školi.”
- Gdje su to oni vidjeli da se od sata na ruci pravi bokser, da se šarafciger uzima u ruku kao oružje? U video igrici? Ko im je kreirao stvarnost i strah pretvorio u realnost?
- Ko ih je naučio da lažu? Da se izvlače i da odgovornost prebacuju na drugog? Ko? Sistem u kojem se nagrađuju poltroni, oni koji ne talasaju, ne iznose mišljenje jasno i glasno, jer ono se kažnjava. Tako se napreduje? Tako se danas opstaje!
Roditelji? Vrtić? Škola? Sistem? Religija? Politika? Mediji?
Lanac života koji je čvrstim karikama povezan, svuda u svijetu.
Ali koja karika je najveća, najteža?
Mislim da znate odgovor, ne moram ga napisati.
Roditelji su izgubili bitku na startu, ali to ne znači da se ne bore. Bore se kao lavovi, hodaju kao hijene, zavijaju kao sove, a vrlo često postaju grabežljivi kao lešinari.
Zašto, pa pitanje je opstanka. Oni ili mi?
Oni ili mi?
Nije država ustrojena slučajno, ona bi trebalo da uspostavi neki red, pruži sistemsku podršku porodici. Porodica nam je poljuljana, pala je na koljena i gospodo, da vi sa kravatama, uskim suknjama, visokim štiklama, vi koji nam kreirate sistem, zar ste svoj razum i srce toliko utišali da ne vidite da je pandemija nasilja i ponovljenih obrazaca zavladala u ovoj našoj maloj Republici.
Ako vas nije briga za nas, zar vas nije strah zbog vas.
Svi smo odgovorni što svakim danom crne hronike pune tekstovi o crnoj mladosti spremnoj da nasiljem riješava svaki problem.
Svi.
I vi koji to volite da čitate. Mi koji to pišemo. Vi koji na vrijeme ne uočavate promijene u ponašanju. Vi koji pravite blage zakone. Vi koji opravdavate nasilje.
Svi.
Neke situacije sigurna sam da ne mogu biti spriječene ali da li bar mogu da budu svedene na minimum?
Za dva dana biće izrečena kazna jednom mladiću koji je sanjao da postane neko a postao je UBICA.
Za dva dana majka ubijenog mladića znaće da je počinilac kažnjen. Iz sudnice će otići sama u tišinu, a u kući je neće dočekati osmijeh njenog sina.
Još jedan slučaj biće završen, numerisan i arhiviran.
Sve dok nesreća nekom drugom ne zakuca na vrata…
MOŽEMO LI BOLJE?
piše LJILJANA PRERADOVIĆ
piše 
piše 
Šali se deda Ostoja i kaže Jeli, da je dobro očuvana za jednu babu. Kaže joj, Jelo da mi tebi nađemo nekog dobro očuvanog dedu s inostranom penzijom. Jela samo odmahuje rukom, i kaže, pa nisam ja kriva što mi je genetika dobra. Ružno kašlje, zglobovi na nogama su joj otečeni, a lice čisto i ozareno kao kod 50-godišnjakinje, dobro očuvane. Kaže da ima divnu socijalnu radnicu koja joj pomaže koliko može. Ali šta će, oni su joj dali smještaj koji imaju da ponude, bolje i to nego da spava na ulici. Skromnu pomoć koju dobije i nešto penzije što ima, nisu dovoljno da opremi sobičak i kupatilo od 22 kvadrata. 
