KAŠIKA U MEDU

„Svi su mi rekli da ti je upala kašika u med“. Osjećam ubod. Pravo u sridu. Peče. Istrgnuta žaoka zakačila se za dušu i žari.
a5cf32dff1e446b7362573febcdd8d4b--wood-spoon-custom-wood

“Nije svaki med sladak, ima i gorkog”. 

Samo pčele radilice mogu ubosti, i to samo ako osjećaju da su u opasnosti. Matice imaju žaoku, ali pošto nikada ne napuštaju košnicu, nisu ni opasnost. Dok u većini slučajeva umru nakon što ubodu čovjeka, većina pčela ne umre nakon što ubodu druge insekte ili životinje. Razlog je taj što se žaoka ‘zakači’ za ljudsku kožu i istrgne je od tijela pčele.

„Upala ti kašika u med“.

Ova izjava bila je dovoljna da istražim ovu narodnu umotvorinu kako bih shvatila šta znači kada kašika upadne u med, kada ti to kaže osoba za koju si do juče vjerovao da je oslobođena potrebe da druge unizi a sebe uzvisi s mišlju da je njegov med najslađi i da svi žele da obližu kašiku.

Nisam morala da istažujem, jer dobro se sjećam svog djetinjstva, bake koja je bila tipična seljanka. Bakica s maramom oko glave, tiha da često ni sebe nije mogla čuti, ali toliko toplog srca da bi i kamen zaplakao kada bi je neko povrijedio. Ništa kod nje nije bilo usiljeno. Sve je radila polako. Polako se kretala. Polako mijesila pogaču. Polako nas je mazila. Polako i smireno nam je pričala.
Tokom odrastanja znala sam čuti od porodice, i zemljaka sa sela da likom podsjećam na baku. Podsjećam, likom, ali njenu smirenost nemam. Ko zna možda jednom i ja budem takva, jer ne kaže se uzalud „ne pada iver daleko od klade“. Ima nešto u tim narodnim umotvorinama. One nam dođu nešto kao basne.

Baka je uvijek, dok je pričala, koristila narodne izreke.
Znala je reći „upala nam sjekira u med“. To je najčešće govorila kada rodi kukuruz, ili kada nakon kosidbe uspiju dobro prodati sijeno ili slamu. Znala sam, i kao mala, bez da mi objašnjava, da ova izreka znači da nas je zadesila sreća, da se desilo nešto lijepo, da smo nakon rada postigli uspjeh.

_sp-upala-mu-sekira-u-med

“Najslađi med nastaje od vlastitog znoja.”

Pronašla sam da je porijeklo frazeološkog izraza „Sjekira u medu“ nastalo po predanjima pčelara.

Nekadašnji pčelari nisu znali za košnice i pitome pčele, nego su lutali po šumama u potrazi za rojevima divljih pčela i njihovim staništima punim meda. To nije bio lak posao, jer su pčele mjesta za sebe i med pronalazile u skrovitim šupljinama pri vrhovima drveća. Skupljači meda morali su tako dosta da se pomuče penjući se po stablima i udarajući sjekirom ne bi li pronašli šupljinu pod korom. Kada bi lovac na med naišao na skrovište, njegova sjekira bi lako probila koru drveta i odmah utonula u med što se smatralo velikom srećom. Tako je i nastao ovaj izraz.

Znala je baka i reći „Upala joj kašika u med“, sada kada promislim uglavnom je to govorila za neku ženu, nerijetko za muškarca.
Ali ipak se sjećam jednog čovjek iz sela, pijanac, imao je brojnu porodicu, radili su na njivi. Mnogo je radio, isto toliko i pio. Bio je poznat po tome da je volio popiti koju „čašicu više“ i da je često galamio na svoju porodicu, posebno na ženu, pred drugima. Njegova žena bila je povučena. Sjećam je se kako motikom udara po suvoj zemlji, a jednom rukom briše znoj sa čela. Nikada mu se nije suprostavljala. Bila je majka četvoro djece, domaćica i supruga pijanca. Narod je za nju znao reći da je dobra žena, i baka je to isto govorila, ali uvijek je to imalo neki zvuk žaljenja. I sada me prođe jeza od tog osjećaja. Znala sam da kada odrastem, da ne želim da mi se taj osjećaj pojavi – biti žaljena.
Baka je uvijek kada bi prošli kraj njihove kuće znala prokomentarisati „e jadna li je ova napaćena žena, ovom njenom je upala kašika u med, a vidi nje“.

med-zzz

“Kašika u tuđem medu je uvijek gorka.”

  “Upala kašika u med” izraz koji uglavnom  koristimo za one, za koje se zna da su nesposobni, ali imaju zaleđinu, moćnog oca, majku, ljubavnika/cu, koji im sređuju dobre poslove ili pozicije u društvu. Riječ je o osobama koje se okoriste određenom situacijom, sretno postignu neki uspjeh, pronađu priliku, itd. Danas je ovo glavni moto i muškog i ženskog roda. Često ga koriste, da li iz zavisti,  kada žele da ocrne nekoga ili zato što je to tako, ne znam, znam samo da mi se nikada nije dopadalo baviti tuđim životom.
Sada kada  bolje razmislim, samo onda kada su ljudi žalili nekoga  govorili bi “upala joj/mu kašika u med.”  Ali vremenom ovo je postao sinonim za one koji zavide. Oduvijek se zavidilo na ljepoti, imanju, znanju. Rijetko se zavidilo nekome na dobroti ili vaspitanju. 

Oduvijek se zavidilo na ljepoti, imanju, znanju. Rijetko se zavidilo nekome na dobroti ili vaspitanju. 

Kada sam čula kako mi izgovara „svi su rekli da ti je upala kašika u med“, znala sam da sam donijela ispravnu odluku. Sjetila sam se bake i pojavio se osjeća – biti žaljen. Znala sam da to ne želim. Ja sam uvijek sebe doživljavala nešto kao ženskog drvosječu, u ovom slučaju pčelara sa sjekirom koji ide da sam sebi  pronađe med. Život me je naučio da najslađi med nastaje od vlastitog znoja. U tuđu teglicu nikada svoju kašiku nisam gurala, niti ću.

Postoje razne vrste meda.
Moj pokojni otac dvije godine je pokušavao  da se bavi pčelarstvom. Izvrcao je on u tih 24 mjeseca oko 12 kilograma meda. Imao je čudan miris, ukus. Nije mi se dopadao, pa sam ga pitala „tata zašto je takvog ukusa“. Objasnio  je da još nije najspretniji pčelar i da pčele nemaju veliki izbor cvjetova sa kojih se hrane. Naše košnice, pričao mi je tata, pružaju se niz ovu ravnicu gdje raste samo maslačak, nema tu bagremovog cvijeta. Ne brini, zavolićeš ti i maslačak. 
Sine zapamti najslađi je vlastiti med.

Od tada mi je maslačak najljepši cvijet. Slobodan i neukroćen raste svuda. Svi ga mogu ubrati, pomirisati i napraviti vjenčić za glavu. On je žut, prkosan i samo svoj.

ljiljaaa piše LJILJANA PRERADOVIĆ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

OČI NIKAD NE LAŽU

Dovoljno je pogledati. Zagledati se duboko u ogledalo duše. Oči nikad ne lažu. Gledamo li? Možemo li izdržati pogled? Koliko god ga skretali u stranu, oči koje ne želimo vidjeti pričaju priču koja mora biti ispričana.
eye-eye

“Oči nikada ne lažu”

Postoji nešto tanano i krhko u čovjeku što ga pokreće i udahnjuje život. Bez toga bi bio mrtva ljuštura. Nije dokazano da postoji. Zove se duša. Gle čuda, duša je ženskog roda. Njen portal su oči. Ona isijava iz očiju i govori posmatraču:

“Ako želiš nešto da znaš, ne pitaj.  Pogledaj me. Sav kosmos je zapisan u očima. Sve godine mog života žive tu. U očima je moja  radost, tuga, pakost, dobrota, izgubljenost, mudrost…zlo…”
                                                                                                                                              Duša

Malo prije dobih poruku od prijatelja. Dobrog. Emotivac kao i ja. Sto godina se nismo čuli. Čestita mi rođendan sa zakašnjenjem i pita me da li sam ok. Kaže, vidim da si lijepo proslavila rođendan ali šta ti je sa očima? Kažem,  što pa zar nisu lijepe, znaš da su one moj adut… smijemo se… kaže znaš šta te pitam…. 

„Čovjek nikad ne može znati što treba željeti, jer živi samo jedan život i nikako ga ne može usporediti sa svojim prethodnim životima, niti ga u sljedećim životima popraviti. Nema nikakve mogućnosti da se provjeri koja je odluka bolja, jer ne postoji mogućnost usporedbe. Čovjek sve proživljava prvi put i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već život sam?”
                                                       Milan Kundera,  Nepodnošljiva lakoća postojanja

Kažu sve se dešava s razlogom. Mi planiramo a Bog nam se smije. Ima istine u tim narodnim mudrostima. Ali ko zna možda sam s godinama postala cinik pa mi sve to smiješno. Kontam, biće onako kako sam posložiš. 

Neki dan sam išla ma ispovijed, razgovarala sa sveštenikom u Crkvi uz koju sam odrasla. Tamo uvijek nađem mir. Gledao je moju dušu i kratko mi rekao da ne slušam šta mi drugi govore… nisam ga ništa pitala, samo sam rekla da sam griješila. 

Svi griješimo, zar ne? Malo je onih koji će prvi priznati svoje greške. Svi prebacujemo jedni drugima, mogao si ti mogla sam ja, mogli smo… janura je mjesec u kojem bi trebalo da smo sve oprostili. Jesmo li? Da li  zaista može da se oprostiti?

forgiveness555

Da li  zaista može da se oprostiti?

 

Priča mi prijateljica, sličnu priču mojoj. Izuzetno lijepa i nasmijana žena. Kaže, ladno mi čovjek kojeg sam prvi put u životu vidjela rekao sve  na mom licu sve predivno ali da su mi oči tužne. Jesu tužne su, mjesecima pati i pokušava da zavoli sebe. Pokušava ali joj ne ide. Znam da će uspjeti.

Ima jedan broj koji me prati kroz život.
Peron broj 9.  Dolaze i odlaze. Neko se ispraća sa osmijehom, neko sa suzama. Neke destinacije su poznate, neke ne. Peron broj 9. Opet taj broj . Prati me kroz život.  Tada sam prvi put zaplaka, došla na svijet. To je datum mog rođenja. Tada sam otišla. Uvijek ću odlaziti dok god me neko ne zaustavi, pogleda u oči i vidi šta je u njima zapisano.

 Prosti ljudi su srećni. Zdravi ljudi su srećni. Između ne postoji.

ljiljaaa piše Ljiljana Preradović

PROTOKOL

Pokušavam da se izvučem između dvije daske. Na koju god stranu da se okrenem, ne ide. Grebe sa svih strana, pritišće.  Nešto me progoni.  Osjećam da mi je iza leđa. Nešto mi dodiruje nogu. Vrištim. Ispred sebe vidim bijeli zid. Plafon je. Budna sam…uff…samo sam sanjala. Znaj, u borbi si uvijek sam.
13-Interesting-Facts-about-Dreams-flowers

“U borbi si uvijek sam.”

Pitaju me da li sam dobro, samo tada ne budem. Sve se teže oporavljam od gluposti upakovane u šareni papir. Lekcije samopomoći koje iskaču iz svakog monitora, ekrana – ne pomažu. Sumnjam da ikome pomažu. 

Ne idem kod kozmetičara, nema pedikira manikira, masaža, “high life” stajliš života, šljokica i bisera. Radim javni posao 14 godina. Radim i ne furam se na život zvjezdice, cijepam drva(siću)za potpalu, kuham, peglam, perem, čistim wc, odbrojavam od plate do plate, slikam se ispred kamera, postim, plačem, smijem se, strahujem, ne vozim, nemam stan, čitam, idem sama u Muzej, gledam TLC, ne volim masovno ludilo iako ono često voli mene, volim nezdravu hranu, napiti se, suprotstaviti se ako osjećam da neko gazi po meni, znam biti gruba, na glupost okrutna, na slabost nemilosrdna, na djecu preosjetljiva, i tako će 99% biti i u novoj 2018. godini.

Svi palamude o sistemu, greškama, nepravdi … mala plata, došla preko štele, vidi je koliko je mutava, nepravda i nepravedni svuda oko nas …bla bla bla…

Slabost na sve strane… stvarno se  gnušam na takve.

Kukavica.

Šta znači biti kukavica? Složiti se sa tuđim mišljenjem, iako tako ne mislimo?
Otići? Šta?
Da li je biti kukavica izadati sebe? Utišati razum do tih granica da te tijelo počinje boljeti.

art-black-black-and-white-confused-dark-favim-com-286879

“Ne mogu objasniti, niti ću pokušati!”


Izdaje
Izdaji nas uče od malih nogu.
Sjećam se da sam jaukala kao da mi je neko pobio familiju.  Imala sam 10 godina, kada mi je majka govorila da neće da mi kupi žute patike uz obrazloženje da su ružne, nekvalitetne i da su bolje one druge. Jaukala sam još malo i prestala. Dobila sam tamno plave. Bile su mi grozno ružne. Nosila sam ih svaki dan u školu. Nisu mi bile udobne. Nisam ih voljela. Izdržale su dvije sezone. Izdržala sam i ja sa njima. Kada sam ih napokon bacila bilo mi je svejedno. Nikada više nisam kupila žute patike.

Sad,  kad već kopam po prošlim vremenima i sjećanjima koja su me oblikovala, ne mogu a da ne ispričam priču iz školskih klupa. Sigurna sam da ih svi imamo, manje više su one iste.

Voljela sam istoriju. Profesor je bio super. Strog ali interesantan. Nije volio da mu lekcije prepričavamo od A do Ž. Uvijek je tražio više, neku pikanteriju.
Govorio nam je:

“Djeco pričajte mi priču. Vi čitate priče, to vam dođe kao kada ste
bili mali i
prepričavali bajke.”

Nije nas tušio brojkama, iako u ih u istoriji našeg naroda ima baš mnogo. Učio nas je odnosima, razvijao istorijske likove, davao im emociju, oblik i smisao. Bilo je intriga, ljubavi. Učio nas je poretku moći.  Oni koji su znali pričati priču dobijali su višu ocjenu, bubatori od A do Ž uvijek četvorku. Sve su znali, svaki datum, svaki događaj, ali ako ih na momenat prekine gubili bi se u nepovrat.
E profesorica biologije je bila sušta suprotnost. Ona je tražila da izrecitujemo zareze, uzvičnike. Svi koji bi pokušali da dodaju svoju interpukciju u lekciji,  bili bi sancionisani kao neposlušni, “rušioci sistema”. Sada kada razmislim, takvi poput nje su odgojili ove današnje moljce koji nagrađuju poslušne.   

I tako od roditeljske kape do školske šape, manje više svi su nas oblikovali kako su željeli, umjeli, znali … kao da su klinci mogli da se bore za svoje JA.

Mislim mogili su, mnogi su se i izborili ali ipak je ovo vrijeme loših đaka.

Ukalupljeni protokoli loših đaka
Juče sam ostala šokirana. Poznanice su mi ispričale da je 32-godišnja žena morala prekinuti trudnoću u 4 mjesecu. Tražila je carski rez, odbili su je. Kažu nije po protokolu. Ispoštovala je ljekarski protokol. Ostala je o dlaku živa. Ostala je bez bebe i svih reproduktivnih organa. Ostala je bez mogućnosti da ponovo bude majka. Ko je kriv? Protokol?

Ko je kriv što operisani pacijenti moraju da protokolišu uputnice na jednom mjestu, na drugom će portir da odluči da li mogu da dođu do ljekara, a na trećem će ljekar da razmisli da li se sjeća pacijenta ili člana porodice koji je svaki dan bio u bolnici, razgovara sa ljekarom, slušao jednu, drugu, treću, četvrtu dijagnozu, malo pogurao sa kovertom (ko mu je kriv što mijenja zvanični protokol) a na kraju se ispostavilo da je sasvim deseta dijagnoza.  Protokoli su tu da se poštuju, a ljekaru je potrebno osvježiti pamćenje i on često zaboravi šta je Protokol. Čast izuzecima, ima ih mnogo.

Zamislite sada kako brat ide na brata. Saborac na saborca. Dijete na roditelja. Roditelj na dijete. Prijatelj na prijatelja. Zamislite društvo u kojem je važnije snaći se nego raditi. Gdje pametni ćute,  a mutavi vode glavnu riječ. E sada otvorite oči. Pogledajte oko sebe. Pogledajte u sebe. Znate li gdje se nalazite.
Zašto ovo sve pišem? Zato što ne želim da budem jedna od onih kojima je svejedno.

Zašto vi ćutite? 

Nisu sve iluzije dobre, mnoge trajno oštećuju razum.

ljiljaaa piše LJILJANA PRERADOVIĆ

1440 MINUTA

Bol ne prestaje, samo mijenja  oblik. 1440 minuta je dovoljno da sve što si želio, mislio da hoćeš i moraš,  nestane.
Kao kada nakon loše probave i još lošije nužde pustiš vodu i  osjećaš se kao govno.
Šta se desilo? Zašto?
drowning_in_my_life_s_pain_by_griefy-d59n3gf

“Bol ne prestaje samo mijenja oblik.”

1440 minuta je dovoljno da sve što si želio, mislio da hoćeš i moraš,  nestane.
Kao kada nakon loše probave i još lošije nužde pustiš vodu i  osjećaš se kao govno.
Šta se desilo? Zašto? 

“Bol ne prestaje samo mijenja oblik.”

Srećne zvijezde postoje. Postoje, da, ali ne za sve. To je ta kosmička pravda i ne možeš ti tu ništa, osim da se nadaš da će ipak ona najmanja, ona što skoro i ne obasjava put u magnovenju ostati za tebe. Da će se karte ponovo izmiješati i da ćeš ovaj put izvući DŽOKERA. Upravo ova karta je potreban svima koji boluju od nepozvanog gosta koji se uselio u tijela, dušu i umove mnogih. RAK. Karcinom. Tumor. Vratio se.  Meni bliskom, najbližem. Vratio se i mojoj poznanici. Komšinici. Ocu od kolege. 

Kao da je vrijeme stalo. Sve oko tebe odjednom uspori. Svakodnevno blejim na društvenim mrežama. Iskaču raznorazne gluposti ali skoro svako malo na nečijem statusu pročitam da je neko bolestan. Prvo sam suosjećala a onda sam odlučila da ignorišem. Nisam mogla da apsorbujem svu tugu koju bih osjetila u riječima poznanika koji su krenuli u rat sa neprijateljem, koji se često pokaže kao nadmoćniji, jači. Uznemiri me sve to. Pokvari dan. Nerijetko i odbolujem  tuđu bol i tiho u sebi kažem “Bože čuvaj moju porodicu”.

Pravila nema. Kada pomisliš da ti je onaj gore već uzeo previše i da si svoj dio sreće dao i da neće više niko da te dira, taman kada se opustiš udari te kao grom. 

lost_in_my_agony_by_griefy-d4vce3uIma jedna stepenica na drugom spratu na putu do trećeg, do torakalne hirurgije.
Velika i od mermera. Škripi, jako i mnogo. Svakog dana između 15 i 16 časova, nije vrijeme posjete, šunjam se tiho da me niko ne čuje. Neki lik tamo na torakalnoj, ko zna kakv je život imao, sav podbuo i plav od alkohola, dočekuje nas na ulazu kao sfinge ispred Hada. Čuva nas od naših bližnjih kao da mu je zadatak da nam još više oteža i ubije svaki tračak nade. Kažu, kupi mu kutiju cigara pa će da te pusti bez pogovora. Neću. Prođem dok ne gleda i taman kada mislim da niko nije primjetio,  da smo tu, sa kesama u rukama na putu do sobe u kojoj me nestrpljivo cekaju kristalno plave oče, zaškripi beštija, stepenica. Ne čuje se ništa na hirurgiji. Niko ne jauče, ne galami. Tiho je do tih granica da tišina reže. Već peti dan ta mermerna stepenica remeti mir svima. Meni. Osoblju. Posjetiocima. Već peti dan se opominjem da je preskočim, ali džaba. Stopala kao mermer teška vuku ka njoj kao da žele da zaškripi da poremeti učmalost i tišinu koja upozorava.

Škripi mermerna beštija. Remeti mir. Meni. Osoblju. Porodicama. Stepenica kao zid velika remeti tišinu koja upozorava.

Uvijek sam se plašila prevelike sreće i radosti. Kada se sve kockice poslože u meni proradi grč. Pomislim…uf…samo da ostane ovako…jer kod mene je uvijek nakon sunca dolazila oluja koja odnese sve …

Jednom sam čula, prije nepune tri godine, kada sam ispraćala oca, nadam se u neki spokojniji svijet  da kada jedan član porodice boluje od karcinoma da je bolesna cijela porodica. Burno sam reagovala, ofanzivno kao i uvijek kada želim da odbacim unaprijed ispisani scenarij. 

the_life_out_of_me_by_griefy-d5cndga

“Zašto imamo potrebu da sve označimo. Zašto?” 

Ne znam da li postoji bolest koja je poprimila skoro pa oblik vanzemaljskog uljeza u ljudskom tijelu. Znam da ima ime, karakter i poganu dušu.  Znam da je vrijeme robotike i otkrića koja ljudski um ne može da poima. Znam da ta beštija u dahu, u danu oduzima živote djece, mladih, starih. Znam da lijeka nema. Zašto, ne znam? Počinjem da vjerujem u teorije zavjere. Ali kako vjerovati bez dokaza? Znam da su  oni koji vjeruju  spašeni ali krenuti putem takve vjere ne mogu svi…

Znam i da bol ne prestaje, da samo mijenja oblik. 

ljiljaaa piše LJILJANA PRERADOVIĆ

 

 

KAMO DALJE ROĐAČE?

Neću daleko. Biću tu kao sjena koja raste. Još sam mala. Kada narastem postaću mrak a mrak jede nevaljalu djecu.
Looking_down_from_The_Eiffel_Tower,_Paris_8_April_2007.jpg

“Sve je u oku posmatrača. Mali mogu da budu veliki. Džinovi su svuda oko nas.”

Voljela sam da budem dijete. Više nisam. Sjećam se kako je bilo. Odrastajući učila sam, ili bar me život pokušavao da nauči par lekcija.
Zovu se  LJUTNJA, ZAVIST,  SAMOLJUBLJE, SRAMOTA.

Zatvorim oči. Vozim se. Kišne kapi su prošarale prozore automobila. Pogled mi magli, misli lete.

LJUTNJA
En ten tini, svaraka tini. Savaraka ti – ka -ta – ka  elem belem buf.
Ljiljo ti žmuriš, čujem Tanju, riđokosu prijateljicu sa loknicama koje odskaču kao federi.  Žmurim, odbrojavam …. otvaram oči i počinje potraga. Nikako da ih nađem. Bucmasta sam i malo nespretna. Uvijek se upikaju prije mene. Ljiljooo ….zove me Tanja. Čujem …pik za mene. Nema ljutnje takva su pravila igre.

Idem jutros na posao. Stavila sam crveni karmin. Slušam prolaznike, kao i svako jutro. Stvaram filmove u glavi, dodijeljujem uloge.  
Ovaj put za oko i uho su mi zapale dvije starije gospođe. Mantili do ispod koljena, povezanih marama oko glave. Žure u crkvu. Danas je crveno slovo. Raspravljaju o trećoj NN osobi , kažu pjeva u horu a baš joj ne ide. Nižu se epiteti jedan za drugim. 

ZAVIST
“Ne znam zašto se gura u prvi plan. Ometa druge u pojanju. Ma…znaš joj muža i on je nametljiv uvijek je dovodi na probe… Bože sačuvaj ima nas svakakvih …”

kako-prestati-brinuti.jpeg

“Ljudske gromade su svuda oko nas. Samo ih treba znati prepoznati.”

Kopam po mislima i pokušavam da se sjetim  kada sam i ja zvučala poput njih. Da se ne lažemo zavist je sve prisutna. Na ljepotu, na znanje, na imanje, na cipele, na čovjeka, ženu, majku, oca, porodicu ….ma zavidi se na svemu i  svačemu. Rijetki priznaju da poznaju osjećaj. A  kako  da priznaju kada se kod nas često koristi riječ „zavidan“: ako želimo nekoga ili nešto da pohvalimo, često kažemo „to je na zavidnom nivou“ ili „postigao je zavidan uspjeh“.  
Evo priznajem, nisam naučila lekciju. Sve češće zavidim onima koji su rasterećeni, ne primjećuju ništa oko sebe i žive u svom malom i savršenom mikrokosmosu.
Da li su glupi ili nadprosječno inteligentni …ne znam.

SAMOLJUBLJE
– Ćao,  kako si. 

Evo onako, ne mogu se pohvaliti baš. Mala plata. Boli glava. Kirija visoka. Majka loše…
– E stvarnoooo…. baš mi je drago da si ok. Vidimo se.

Ima li išta iritantnije od ovih svakodnevnih pozdrava i pitanja reda radi. Pristojnost iznad svega. Svi su sagovornici iz učtivosti – kurtoazije odgovora da, ne , možda, ali… toliko su životi postali teški, bremeniti da smo postali samo sebi važni. Naši problemi su iznad svega i svakoga….nema nam pomoći.
Pročitah neki dan negdje …”Što više znam , sve manje govorim.”

SRAMOTA

O sramu bih mogla pisati naširoko … ali neću. Zašto, zato što osjećam sramotu svaki dan zbog sebe, drugih, nas. 

Dijagnoza je odavno postavljena, aparti isključeni a odgovor na pitanje: “Kamo dalje rođače”,  jasan. Niđe. Nema se gdje iz ove kože dok se  osnovne lekcije duhovnog razvoja ne savladaju.

Ako vam je dobro, onda ništa.
ljiljaaa piše LJILJANA PRERADOVIĆ

TABLETA ZA KIČMU

 Politika. Vjera. Pripadnost. Besparica. Kopanje po smeću. Budućnost. PR. Politika. Novinar. Potrčko. Novinar. Potrčko. Gazda. Prostitucija. Baja. Kurva. Znaš. Ne znaš. Možeš. Ne možeš. Hoćeš. Nećeš. Dolaziš. Odlaziš. Vraćaš se.

4bmzccd7135759tg9g_800C450

Uhvatilo me nesto u ramenima, vratnoj kičmi. Što bi stari ljudi rekli – pokočilo. Nakupilo se svakakvih toksina u ovih 8 mjeseci, a kako se bliži 9 -ti polako se i ruka oduzima a srce počinje da tuče.

Automobili na trotoaru. Politika. Vjera. Pripadnost. Besparica. Kopanje po kontenjeru. Budućnost.  PR. Politika. Novinar. Potrčko. Novinar. Potrčko. Gazda. Prostitucija. Baja. Kurva. Znaš. Ne znaš. Možeš. Ne možeš. Hoćeš. Nećeš. Dolaziš. Odlaziš. Vraćaš se.

Kičmeni stub  čovjeka i koze je sličan, možda i isti ne znam.   Ali znam da čovjek može povući isto kao koza i opstati samo od kore koju oguli sa  tuđeg drveta.  Inteligencije su slične.

4bmzb4c6c186e2tg9e_800C450

Nakupilo se svega između 32 pršljena, još dva su u funkciji ali ko zna šta će biti kada odbroji 365 dan.

Decembar je za  prijatelje.  Svaka njihova tuga, suze, razočarenje, iznemoglost, predaja, nesrećna ljubav uvukla se u 32 pršljena. Bridi i reže. Slušam ih u decembru. Slušali su i oni mene u novembru, septembru…slušali su i slušaćemo se.

“Želi da se naspava. Panično kopa po ličnoj apoteci. Traži tabletu. Onu malu. Leksilijum. Nada se boljem snu. Kaže boli je život kao da nije njen. Kaže mi, molim te napiši i to…” Pišem.

Novembar je za mene.  Sjećanja, uspomene, vrisak da hoću više i da ne mogu ovo.  Srce na dlanu,  pa zgaženo. Prijatelj više. Loša tolerancija na alkahol. Dobri filmovi. Niska tolerancija na glupost i trivijalnost.

“Pitam mamu ima li onaj leksilijum od miligar i po, popusti od njega ukočenost. Kaže mama eno tamo u torbi ima. Ali mama imaš samo tri. Ona će meni, ma  sine ima cijela tabla uzmi ponesi ako ti zatreba.”

Zove li i vas majka sine?

Kaže mi prijateljica svi normalni piju, samo ludacima ne treba oni nasmijani i razdragani hodaju okolo.

Septembar je za radost. Izlasci. Nada. Vjera. Energija. Ludilo. Ja to mogu. Hoću. I mogla sam. Putovanja. Balkan je bio moj. Tuga oko mene a ja radosna.

Avgust je  za porodicu. Tiho sam se molila da  ne čuje zlo. Majku sam grlila puno. Sestrića još više. Sa sestrom standardno ljubav bez obzira na sve.

Juli je za druga. Mnogo pametan dečko. Ali brate samo po doktorima hodao. Ima vrh platu. Dobar posao. Ali tijesno mu ovo. Kaže, ne mogu više gledati ovu bijedu oko sebe. 
Jun je za panično odbrojavanje dana kada ćeš otići u slobodu…

Maj, april, mart,  februar mjeseci u godini kada ne komplikuješ. Polako ideš lijevo desno, ponekad i pravo i praviš izbore čije poslijedice osjećaš tokom ostalih mjeseci u godini.
volimzivotSP

Odavno sam prestala da suosjećam sa nama ovakvima, kako naći opravdanje.
Čitam malo prije kaže jedna djevojka, a znam da mnogo težak život vodi, da oprostimo sebi.

Mnogo je toga na mojoj listi oprosta…
ljiljaaa piše LJILJANA PRERADOVIĆ

KO KRADE TAJ I LAŽE. KO LAŽE GAZI PO SVOJOJ DJECI.

Ima ljudi koji otimaju tuđe ljubavi, prijateljstva, simpatije, zasluge. A meni ih je žao jer ne umiju ništa da osvoje. 
636037141990688898-1508755838_leaving-your-fears-insecurities-behind.jpg

“Ne kradi. Ne laži. Ne manipuliši.”

Ovo je status žene koju cijenim. Jedna je od rijetkih koja ne kalkuliše sa svojim JA i koja vjeruje u opšte dobro. Vjeruje da će iskren rad svakom od nas donijeti bolje sutra. Ona se zove Marina Dmitrić Ćato i hvala joj što me je statusom probudila i vratila blogu da nešto napišem.

1.JPG

Da bi nešto bilo osvojeno to nešto mora da vrijedi u očima osvajača, a o vrijednostima bi se dalo raspravljati. Riječ osvajanje ću zamijeniti sa riječima zaslužiti, zaraditi, zavrijediti.

Pitam se da li sam toliko loša kada nisam zaslužila ili zavrijedila da živim u stabilnijem društvu ili jednostavno više  ne vidim  šta bi se moglo “osvojiti” jer mnogo toga je obezvrijeđeno.

Okružuju me dobri ljudi, poznanici, pismeni i kulturni ljudi. Nisu to mediokriteti (iako ovu riječ  baš i ne volim da koristim jer je mnogo popularna upravo kod mediokriteta) koji sa najvećom knjigom pod miškom i najljepšim osmijehom za javnost šetkaju od predstave do predstave, od izložbe do izložbe i raspravljaju o dnevno – političkim događajima i konstatuju kako je sve oko nas otišlo do vraga.

Ne, ovi koje svakodnevno srećem su  oni  koji su odavno postali nevidljivi. Izmoreni su da govore na glas, umorni da govore u vjetar. Maštaju samo jedno, da kupe kućicu daleko od ove naše “civilizacije”.

1c921c2f1f945d5bfb1975f4819f4a74.jpg

“Prvi korak je najteži a zove se istina o nama.”


Često se osjećam izgubljeno i u toj izgubljenosti naravno zaboravljam svoje snove. Neki dan sam razmišljala,  ko sam to ja. Često se preispitujem iako ima 34 godine. I znate šta, nije jednostavno naći taj odgovor. Možda sam oduvijek bila neodlučna. Možda su me takvom napravili…možda…ali takva sam i prihvaćam se. 

Sudarim se s vremena na vrijeme sa svijetovima, stavovima i mišljenjima o meni…ali opet pa šta, neka misle…najvažnije je šta mi osjećamo, tu duboko u utrobi našeg bića jer taj osjećaj nas oblikuje, čini, uveseljava, unesrećuje…

 

Kaže meni moj vjerenik,  neki dan :
” U odnosu na druge žene, ali i muškarce koje poznajem  imaš više testosterona u sebi.”
Naravno, zauzimam gard i pokušavam da se odbranim (uvijek se branim mada često ni sama ne znam od čega).  Čuj testoserona… da li to znači da sam gruba, muškobanjasta, agresivna (pošto višak testosterona stvara agresiju kod žena)…kovitlac misli u mojoj glavi. Ipak mi to kaže voljeni čovjek. Stanem. Razmislim. Prihvatim. I kontam pa možda i jesam malo grublja … ali šta da se radi takva sam.
Prihvati se da bi bio prihvaćen.

Napisah nedavno jedan status, nisam govorila o sebi u njemu, ali mogao bi da bude  i o meni….želim da bude jer takve ljude cijenim.

Capture.JPG

Poznavala sam takve žene.

ŽENA 1: Ona je proputovala cijeli svijet. Govori tri strana jezika. Završila je srpski jezik i književnost, majka je dva predivna sina, nekada je radila posao koji voli, a sada je samo radnik i to ne baš najproduktivniji. Predugo je naglas razmišljala. Predugo je mijenjala sistem oko sebe. Predugo je sklanjala smeće sa ulice, ustupala mjesto starijima od sebe u autobusu, radila prekovremeno s entuzijazmom,  popravljala greške onih kojima je bilo svjedno. Predugo je živjela i borila se s vjetrenjačama. Dovoljno je bilo da samo malo predahne, da  rodi djecu i posveti se porodici i gle čuda obrisaše je jednim potezom.

ŽENA 2: Ona je lijepa i stasita žena u ranim 40 -tim. Kada je čovjek na prvu vidi pomislio bi da je  uspjela u životu. Ona je najbolja ćerka, najbolja sestra i najbolja tetka. Nekada je bila najbolja u svom poslu, sada je osoba “non grata”. I ona je predugo režala i ukazivala na sistemske greške, pokušavala da ih ispravi,  i mnoge i jeste, ali umjesto nagrade postala je nepoželjna, naporna, preglasna i stara cura. Ona se nije udala, a teško da će se i udati…i ne mora.

gsggsgs

“Neke žene se plaše strahe, a pojedine postanu strah.”

 

MUŠKARAC 1: On je budući otac sa više sjedih u glavi nego što ima godina. Njegove oči ne sijaju više,  on svakodnevno strahuje šta će biti kada dijete dođe na ovaj svijet. Ne strahuje on za novac ali strah ga je da će mu dijete otrovati lošim mislima, lošim manirima, lošim navikama. Strah ga je da će mu dijete postati rob. Za sebe često zna reći – Ja sam rob, ja ne živim, ne dišem, ja samo odbrojavam dane.

MUŠKARAC 2:  Puno priča, malo kaže. Nije se oženio, nema djevojku ali mašta o tome.  Mašta i o životu daleko od BiH. Kaže da ima svoje snove i ko želi da ga prati neka izvoli. Neće on nigdje, kada bolje razmisli, ima previše godina za nove početke.

Svima je zajedničko,  i meni s njima,  da smo prestali da osvajamo.
Ko nam je kriv? Ovim drugima ništa nije mrsko, oni osvajaju u moje, naše ime.
Često znam čuti – brane nas od nas samih.

ljiljaaa piše LJILJANA PRERADOVIĆ