ČOVJEK NA LOMAČI

Svi smo mi Jokeri.

Dosadilo mi je biti eksponat u galeriji glupaka. Tupo gledati u sistem koji jede svakog i sve što nije u zupčaniku iste misli, ideje. Ali stanje paralize, evo priznajem, već je nastupilo. Ne mogu se pomjeriti, jer unaprijed vidim izgubljenu bitku. Dosadi čovjeku voditi bitke, sam u ime svih. Ispadne budala. Sebi nema šta dokazati, a budalama je svejedno. Narod je budala. Jeste. Trebala bih napisati, čast izuzecima, ali neću. I ja sam narod.

Najjači su pali. Odustali su. Eutanazirani su. Zadnji trzaji pojedinaca nazivaju se ludošću.
Vidi ga što je propucao, govori istinu koju svi znaju. Lud je. Pali lomaču, neka se spale opomene naše izdaje dostojanstva. Ne smije se dozvoliti nikome da bude čovjek. Ishitrene, afektivne radnje potopljene bujicom osjećaja i misli koje su godinama potiskivane sve s ciljem da se uklopiš, ne izgubiš posao i ko zna šta. Imaš kredit, kiriju, račune… dio si sistema.

Naložite lomaču, spalite opomene naše izdaje dostojanstva.

Šta je sistem po definiciji? Vjerujem da mnogi ne bi znali definisati ovaj pojama.
Evo izguglaću, tako se danas dolazi do odgovora. Instant.

Sistem (od latinskog systema, od grčkog sustema) je skup entiteta, stvarnih ili apstraktnih, koji čine jednu cjelinu, gdje svaka komponenta međudjeluje, ili je u odnosu sa bar jednom od drugih komponenti. Bilo koji drugi objekat, koji nema nikakav odnos ni sa jednom komponentom sistema, nije dio tog sistema, nego spada u okolinu sistema. Podsistem je skup elemenata, koji je i sam sistem, a istovremeno je dio cijelog sistema.

Nisi dio sistem, ti si okolina po definicija. A šta je okolina? Ona okružuje sistem i može biti vrlo opasna ako je sistem nije slomio i uvukao u centar. Otpor može biti destruktivan, ali bez njega sve oko nas ostaje baruština, žabokrečina u kojoj ISTO prelazi u smrad koji ni najskuplji parfem ne može pokriti.

Nisi sistem, okolina si sistema. A šta je okolina? Ono što okružuje sistem, i vrlo je opasno ako nije kontrolisano
i uvučeno u centar sistem.

Zavidim čovjeku (iako je ZAVIST pregruba riječ) koji je oslobođen mentalnih barijera, granica, nacionalnosti, vjere, boje kože, seksualnost… onima kojima su oči širom otvorene, misli bistre kao izvor planinske vode, a korak lak kao pero. Postoje li takvi?
Zavidim onima koji se raspravljaju o idejama kako pomjeriti granicu, stvoriti novi lijek, tehnološko otkriće, napisati knjigu, pročitati knjigu, stvoriti film, pozorišnu predstavu, izgraditi most, stvoriti ekološki održive proizvode, posaditi vrt, uzgojiti povrće, sašiti odjelo, svirati instrument, bave se sportom, odgajaju djecu, smiju se bez straha, govore jasno.
Pripadaju grupi sličnih velikana, konstruktivnih skakača u nepoznato.

• 

Nisi dio sistem, ti si okolina po definicija.

Dosadilo mi je pisati u ime drugih i za druge.
Dosadilo mi je misliti za druge i u ime drugih.
Dosadilo mi je žaliti zbog tuđih loših postupaka.
Dosadilo mi je slušati ljudske primate za koje je evolucija stala.
Dosadilo mi je izdavati sebe i srce koje još uvijek ludo tuče kada upozna, pročita, otputuje, sazna i vidi nešto drugačije.

Dosadilo mi se voditi poslovicom “Ko tebe kamenom ti njega hljebom” jer kod nas ona objašnjava kako sam je komšija sazidao tvrđavu, a ja otvorila pekaru.

piše Ljiljana Preradović

DOMAĆI PESTICIDI

Ako njeguješ cvijet – raste. Ako ga ne zalijevaš – vene. Ako staviš previše pesticida u zemlju  sve  trune. Pesticidi su političari, mediji, starlete, samodopadljivost, mržnja, glupost, folk… svi smo nekad bili cvijeće.

Prvi put sam zaplakala na pomisao da moram da odem, da bi mogli da odu.
Daleko.
Šta je život bez onih koje najviše voliš?

Šta je život bez porodice?
Zar mislite da je život “potok, žbun i trava”. Komad zemlje? Granica?
Ispratila sam prijatelje odavno, postala sam dosadna ponavljajući rečenicu
“Stalno ispraćam nekoga, a ja kao saksija sa starim fikusom ostajem.”
Nebo je jedno, ali nismo isti ako  nema naše porodice.
Ko će se smijati i radovati s vama, onako najiskrenije tamo daleko.
Možda i hoće, ne znam pisaću i o tome jednom, ali tek kada to doživim.
Ljuta sam.
Tužna sam.

Ne odlazimo zbog novaca. Da, jako su važni da bi se opsatlo u sistemu, jer svaki sistem košta, a najviše košta živaca ako administrativna pravila ne možete da ispratite iz mjeseca u mjesec.
Suštinski se odlazi zbog straha i potrebe da budemo okruženi duhovnijim ljudima, spremnijim da prihvate druge i drugačije.

Nije kod nas tako. Nikada nije ni bilo. Rat je prošao, ali ostao je u glavama. Mediji su se pobrinuli da tako bude. Godinama smo njegovali mržnju i razvijali generacije koje ne znaju šta bi sa emocijama koje su ostale.

Zašto imamo potrebu da poništavamo jedni druge i stalno pokušavamo dokazati ko smo, odakle smo i ko je u pravu? Znamo li mi zaista ko smo?
Ne znamo da volimo, opraštamo. Ne pokušavajte me uvjeriti da je drugačije. Ne znamo. Nismo naučeni. Učili su nas da se plašimo. I dalje nas tome uče. 

Poznajem jednu mladu ženu koja je sa cijelom porodicom emigrirala u Španiju. Nema tu puno filozofije, da ne bih objašnjavala svima pojedinačno-  ZAŠTO?,  i ja sam je pitala,  objavila je status na FB:

Pusti muziku do daske. Utišaj razum. Trči.  Ne okreći se. Pojačaj muziku. Reci da te se ne tiče. Reci da ne razumiješ. Reci da smo sami krivi. Reci šta god hoćeš, ali vjeruj niko ne može da trči toliko brzo i da utiša svoju savjest.
Dobro mogu oni koji nemaju dušu!

Strah od praznog papira, praznog ekrana… ili samo odluka, ona bljutava novogodišnja da neću više ništa da komentarišem…  eto odluke su tu da se krše, pa tako ću i ovu. Moram, zbog sebe i onih koji ne mogu ni jaje da pojedu,  goli krompir da sebi skuhaju. Ne pokušavajte VI koji nemate ni razuma, ni srca, ni duše da komentarišete ovo  riječima “neka zavrnu rukave i zarade za hranu” jer GOSPODO jednostavno postoje oni koji se na životnom putu negdje usput izgube, blokiraju i ne znaju više kako dalje. Neki su zbog poroka ostali bez svega, neki se jednostavno nisu znali “snaći”, neki su “pukli”, a opet ima i ona većina koja je godinama živjela na kredit i vjerovala da će biti sposobna da  zaradi u ovoj zemlji dovoljno i za hranu i kredite i da neće biti u situaciji da dođe do prosjačkog štapa. Ima i onih koji jednostavno nisu imali sreće, izvukli su šugavu životnu kartu i šta sada. Treba ih pustiti da umru, crknu, treba očistiti iz vidokruga  sve one koji  remeti sliku spokoja i život kao iz časopisa.
Takvi ne odlaze. Oni ostaju u ovoj zemlji.
Danas odlaze obrazovani, a oni iza sebe ostavljaju stanove koje su već otplatili, pristojno plaćene poslove i sa sobom odvode djecu koja su tek prohodala, i odnose diplome koje su stekli ovdje. Neka idu radujem se zbog njih. Izabrali su da žive.

Svako veče, dobro svako drugo veče, posmatram jednu bakicu u Centralovom  14B. Izađem uvijek prije nje, ali sasvim dovoljno ostanem zaleđena na sjedištu gradskog autobusa posmatrajući te ispucale ruke koje grčevito drže ceker, onaj platneni, iz bivše Jugoslavije, ma ko zna možda je stariji i od nje. Koliko je star, toliko je i izlizan. Providi se. Uvijek je u njemu luk i krompir, struk peršuna. Evo mjesec dana se vozim i nikada nisam primjetila da se u trošnom bakinom torbaku nalazi nešto drugo.
Zajedno se vozimo. Strah me je da i ja jednom ne budem baka sa izlizanim torbakom.
Svi koji danas rade, neka se ne zavaravaju. Bićemo upravo to. Ako i dočekamo penziju, pitanje je čemu će ona da služi.

Nisam te pitala kako si, pitam kako je? Sija li sunce? Smije li se narod? Idete li u pozorište? Čitate li? Putujete li se? Volite li? Šta radite, kada ne  mrzite?

Oblak, nebo, planina, brdo, rijeka, potok, bara… Balkan. Volim ga da ga jebeš… ali zašto? Pitam se da li je to stanje bolesti za koju ne postoji dijagnoza, a ako nema dijagnoze nema ni lijeka. Razmišljam šta je plemenitije, voljeti sebe ili domovinu?
Šta je domovina?
Da li smo  učeni da je imamo, gradimo, čuvamo i pazimo? 

Domovina je skup uspješnih, obrazovanih – naučnika, umjetnika, radnika, neradnika, starog i mladog, kulture i nekulture, istorije i legende… domovina je priroda i društvo.

Najzagađenije rijeke u Bosni i Hercegovini su Bosna, Spreča, Miljacka i Željeznica, podaci su Centra za životnu sredinu RS.

Ovo smo mi, naša slika i prilika. Da li i dalje mislite da smo dobri, da nas nepravedno napadaju. Kakav čovjek moraš biti da u rijeku, čistu vodu bacaš smeće. Nikakav. Mi smo ništa. Jedna velika 0.
Mi glumimo i imitiramo civilizovano društvo, i to jako loše radimo.

Najjače je kada u medijima  (a i ja sam novinar) pročitam u saopštenju “Prva konferencija, prvi u regionu, po prvi put” pa pravo mi dođe mukica, ne znam da li bih se smijala ili plakala.

Napisah neki dan da ovo nije moje doba, jednostavno je tako. Ovo nije moja zemlja jer nju čine ljudi, većina kojoj ne pripadam. Jasna je tu računica, i biram da ne pripadam njima.
To što smo tihi, ne znači da smo mutavi.
Dobro mi osjećamo vaš bezobrazluk  i glupost, ovo nije naša borba, naše vrijeme i zato odlaze oni koji vrijede.
Ali to ne znači da se jednom neće vratiti, ako do tada sve ne bude pokriveno našim unutrašnjim smećem.

Mi zadnjih 10 maraka dijelimo sa prosjakom, prijateljem ili onim kome je to potrebno.

Mi bacamo otpad u rijeke, šume, planine.

Mi znamo više država u Evropi i SAD-u, negu građani tih zemalja.

Mi se ne radujemo uspjehu našeg komšije, poznanika.

Mi  pijemo kao da nam je zadnji put, plešemo kao da nikada na noge nećemo stati, smijemo se da nas  cijeli svijet čuje i plačemo kao da nam je posljednji dan na planeti zemlji.

Mi smo kontrast koji eksplodira. Od samodestruktivnosti do čiste ljepote, opstajemo vijekovima, kako, ne znam. Koliko dugo, ne znam? Osjećam da starimo, gubimo na snazi, šarmu… ma ćoravi smo.

Malo mi je dosadilo slušati kako smo najgori, najsmrdljiviji, najnekulturniji, najglasniji, najmasniji, najagresivniji… teško je sve to slušati i biti objektivan,  bar dok si u istom košu, a znaš da si manjina i da se tvoj glas ne čuje daleko.

A šta ako buka postane dovoljno glasna, preglasna… jesmo li spremni da je čujemo?

Može li se čuti glas ako je buka preglasna? Ako su megafoni u rukama onih koji mrze? 
Meni je dovoljno da pogledam, jedne oči, ne mora niko ništa da kaže… istina je u njima. Tijelo i pokreti su neartikulisani, isijavaju bijesom… ali oči odaju, oči nikada ne lažu.
Ne skrećite pogled. Ako gledaš dovoljno dugo vidjećeš istinu o sebi.

Šta ako smo godinama postali toliki cinici, i toliko sumnjičavi, a kako i ne bi, varao nas je ko je stigao, a mi vjerovali u bolje sutra, da jednostavno nemamo kapacitet da budemo nešto više od ovog što smo danas.

Putovanja i ljubav su jedine vrijednosti koje priznajem.

Ako njeguješ cvijet on raste.
Ako ga ne zalijevaš on vene.
Ako staviš previše pesticida u zemlju, sve što je u njoj počinje da trune.
Pesticidi su političari, mediji, starlete, samodopadljivost, mržnja, glupost, folk…

Svi smo nekad bili cvijeće.

piše LjiljanaPreradović

MOJE DIJETE

Posmatranje. Prvi osmijeh njima, roditeljima. Prvi korak… neprespavana noć zbog temperature… krvavo koljeno… ocjena… ekskurzija… izlazak s prijateljima… simpatija… odlazak od kuće… trema zbog  studentskih rokova… diplomski… prvi posao. Odrastao je, postao čovjek ali i dalje je moje dijete.

” Šta ćeš ti meni biti kad ja budem deda?”, osmogodišnjak  pita majku,  moju prijateljicu. Djeca svašta pitaju , a  roditelji često nemaju  odgovor.
Roditelji bi trebali imati odgovor na svako pitanje, dok smo mali, tako mislimo. Gledamo ih i vjerujemo da sve znaju. I ja sam takva bila, nisam mogla da zamislim da je moja majka  imala godina koliko ja sad imam, i da nije naučena da bude roditelj. Radila je srcem, ljubavlju i svaki roditelj vjeruje da je to dovoljno, bar se nada.

Najljepši i najteži zadatak. Divim se svakom roditelju koji danas odgaja djecu,
nije im lako.

Ja nisam roditelj, ali moji prijatelji jesu, sestra.
Gledam ih  i pitam se kako bih ja na njihovom mjestu?
Ne mogu znati kolika je to ljubav. Tetka sam i znam da ga osjećam kao da je moj, i svaka njegova radost, nestašluk, školski problemi, stid koji se javlja u predpuberteskom periodu  su i moje ponovno odrastanje. Da, ali ja sam tetka, ja ga odgajam periodično. Nisam 24 sata sa njim, ljubav je neupitna ali odgovornost prema tom malom biću nije ista.
Gledam sestru, ona je majka i želi da od njega napravi čovjeka, zadovoljnog i sigurnog u sebe. Oni koji sada ovo čitaju, znaju koliko je to teško, vjerujem da je uvijek bilo, ali čini mi se da je danas posebno teško.

fotografija preuzeta sa interneta

Svi će reći, ma sve se nosi iz kuće. Nisu ga roditelji naučili. Oni su krivi.
Da, lako je bacati kamen na drugoga, sve je dobro dok se to ne desi meni, mom djetetu. To se dešava tamo negdje, onim porodicama koje su nestabilne, nefunkcionalne.

Jeste li sigurni?

Zašto ovo pišem?
Jednostavno jer ne mogu biti novinar i napraviti prilog o nesreći u kojoj je jedan mladi život nestao,  nema nazad… a uz njega još četiri mlada života  u nepovrat obilježena, da ne kažem unakažena, opečaćena za cijeli život.
Ne,  ne mogu biti novinar, onaj koji zarađuje novac i pravi tiraže.
Moram se zapitati da li u tom lancu odgovornosti postoji i moja?

Njihovi roditelji nisu odgajali ubice, nisu odgajali svoju djecu za zatvor.
More neprespavanih noći, nadanja i želja imali su za svoje momke. Zamišljali su da će jednom postati ljudi, imati svoju djecu, živjeti u miru s pristojnim primanjima, da će postati baka i deda… a koji to roditelj ne mašta?

Rijetki su loši roditelji, sigurno ih ima, ja ih nisam  upoznala,
ali znam da ovi to nisu bili.

IZLAZAK
Jedan sasvim obični izlazak dvije grupe mladića, 28-godišnjaka,  pretvorio se u tragediju. Normalno je da mladići izlaze, pa neću moralisati i reći da je nenormalno da se popije i koje pivo više… sve to ulazi u proces odrastanja, sazrijevanja.
Svi smo tako odrastali, ali bez posljedica.
Imali smo sreće.
Nekako nas je zaobišla zla kob iskrivljenih vrijednosti, moralnih veritkala, uvjerenja da se nasiljem riješava svaki konflikt… ko zna možda i jeste moja generacija bila tiša, povlačila se na vrijeme dok ne eskalira.
Možda?
Ili sam samo imala sreće?

Prisustvovala sam suđenju mladiću koji se tereti za ubistvo drugog mladića, mediji su izvještavali, kao i uvijek pompezno, šokantno, osuđujuće. Danima. Pravljeni su profili žrtve i ubice.
Imamo žrtvu, dobrog i pristojnog mladića,  i krvnika, ubicu  istih godina.
Imamo pijanu noć, jedan izlazak, svađu u nejasnim okolnostima, naguravanje u saobraćaju, vrijeđanje  i na kraju ubistvo.

Ko je prvi počeo? Ko je prvi izašao iz auta? Ko je koga prvi udario?
Pokušavali su advokati i tužilac unakrsnim ipitivanjem optuženih da slože kockice jer zakon je tako propisao.
Mora se utvrditi čija je odgovornost veća i ZAŠTO je mladić ubio svog vršnjaka?
Gledam majku ubijenog mladića. Nestala je. Sjedi sva crna i vrti glavom, sluša svjedočenja mladića i onog koji joj je ubio sina. On joj drhtavim glasom izjavljuje saučešće. I dalje je posmatram, jeza me hvata. Pokušavam razumijeti, ali ne ide. Pomislim na majku 28 – godišnjaka kojem se sudi za ubistvo, na momenat mi dođe muka, neki strah…
Nikome nije jasno zašto su se potukli, kako je došlo do toga da zbog  uvreda i psovki jedan mladić završi s šarafcigerom u glavi, a drugi  postane UBICA.

Majka koja je ostala bez svog djeteta neće dobiti utjehu time što će on biti kažnjen, a biće. Možda i hoće ne znam, ali njenog sina više nema.
Majka koja svog sina šalje u zatvor ostaće da živi sa pitanjem ZAŠTO?

Isto pitanje sam i ja sebi postavila? Da li je zbog mene, novinar sam, i znam da sve što radim utiče na svijest mladih, starih… mi kreiramo stvarnost? Da kreiramo, i to što vidim odavno je iskivljena slika zdravih vrijednosti.

• Da li je zbog rata? Uvijek je sve zbog rata?!
  Zašto su mladi tako ljuti? Odakle toliki bijes u njima? Zbog roditelja, televizije, muzike, filma?!
• Kako su tuče i prepirke koje  postoje od kada je odrastanja i djetinjstva postale društveni problem kojim se bave državne strategije? Kada se rasprava pretvorila u  obračun kriminalne bande? Ko ih je to naučio? Ko im je rekao da su slabići ako u društvu ne pokažu zube? Ko?
•  Ko je mlade odgojio da na nasilje odgovaraju nasiljem? Zašto nisu naučeni da se povuku, da  bježe od frke? Da li je to onaj ljutiti otac koji na roditeljskom sastanku ustane i kaže da svog sina uči da uzvrati udarac. “Pa neće on meni svaki dan dolaziti uplakan. Neka udari, uzvrati… nema ga ko zaštiti u školi.”
• Gdje su to oni vidjeli da se od sata na ruci pravi bokser, da se šarafciger uzima u ruku kao oružje? U video igrici? Ko im je kreirao stvarnost i strah pretvorio u realnost?
• Ko ih je naučio da lažu? Da se izvlače i da odgovornost prebacuju na drugog? Ko? Sistem u kojem se nagrađuju poltroni, oni koji ne talasaju, ne iznose mišljenje jasno i glasno, jer ono se kažnjava. Tako se napreduje? Tako se danas opstaje!

Roditelji? Vrtić? Škola? Sistem? Religija? Politika? Mediji?

Lanac života koji je čvrstim karikama povezan, svuda u svijetu.
Ali koja karika je najveća, najteža?
Mislim da znate odgovor, ne moram ga napisati.
Roditelji su izgubili bitku na startu, ali to ne znači da se ne bore. Bore se kao lavovi, hodaju kao hijene, zavijaju kao sove, a vrlo često postaju grabežljivi kao lešinari.
Zašto, pa pitanje je opstanka. Oni ili mi?

Oni ili mi?

Nije država ustrojena slučajno, ona bi trebalo da uspostavi neki red, pruži sistemsku podršku porodici. Porodica nam je poljuljana, pala je na koljena i gospodo, da vi  sa kravatama,  uskim suknjama,  visokim štiklama, vi koji nam kreirate sistem,  zar ste svoj razum i srce toliko utišali da ne vidite da je pandemija nasilja i ponovljenih obrazaca zavladala u ovoj našoj maloj Republici.
Ako vas nije briga za nas, zar vas nije strah zbog vas.

Svi smo odgovorni što svakim danom crne hronike pune tekstovi o crnoj mladosti spremnoj da nasiljem riješava svaki problem.

Svi.
I vi koji to volite da čitate. Mi koji to pišemo. Vi koji na vrijeme ne uočavate promijene u ponašanju. Vi koji pravite blage zakone. Vi koji opravdavate nasilje.
Svi.
Neke situacije sigurna sam da ne mogu biti spriječene ali da li bar mogu da budu svedene na minimum?
Za dva dana biće izrečena kazna jednom mladiću koji je sanjao da postane neko a postao je UBICA.
Za dva dana majka ubijenog mladića znaće da je počinilac kažnjen. Iz sudnice će otići sama u tišinu, a u kući je neće dočekati osmijeh njenog sina.

Još jedan slučaj biće završen, numerisan i arhiviran.
Sve dok nesreća nekom drugom ne zakuca na vrata…

MOŽEMO LI BOLJE?

piše LJILJANA PRERADOVIĆ

OGRADE

Spori ste. Tromi ste. Loši ste. Više vas je i jači ste. Ne plašite se  malo nas je.

Preskoči je…
* Ne mogu, visoka je i bodljikava.

Kako ne možeš?! Pa vidiš da sam i ja s druge strane samo malo ogreban,  ništa to nije… već zarasta.
* Pa izgreban sam i ja. Vidi mi koljena… svaki put kada sam pokušao, pao sam. Boli…

Proći će.
* Zašto si prešao na drugu stranu? Pa dobro je i s ove…

To govoriš zato što ti ne možeš da pređeš.
* Nije tako, ja više ne želim.

Da znaš kako je lijepo kada srušiš ogradu,  istrpio bi fizičku bol i došao bi  da mi se pridružiš.
* Znam… možda…

Isto je sa ove strane. Nebo je plavo. Trava je zelena. Kuće imaju crven krov. Ljudi su zabrinuti. Ali znaš… ja nisam isti.
* Kako misliš, nisi?

Pa lijepo, kao da mi j nebo plavlje, trava zelenija, krovovi crveniji, ljudi manje zabrinuti… smješkam se.
* A kada i kako smo naučili da se ograđujemo? 

Ograda oko škole, kuće, drvorišta, institucije, vrtića, automobila, parkinga, pseće kućice, parka, dječijeg igrališta, cvijeta, drveta, srca, duše… ograde raznih veličina, oblika i svrha. Pa volimo da se ograđujemo. To nam daje sigurnost.
* Od čega se štitimo?

Ne znam od čega ste se vi ogradili ali ja sam podigla zidine oko gluposti koja me svakodnevno okružuje. Revolucionari, kurve, političari, akademici, radnici, penzioneri, psi i ostale domaće životinje. Svi u jednom košu. Smućkan je razum i ludilo. Smućkana je pamet i glupost. Smućkano je zlo i dobrota, moral i blud, pamet i ćud…svi smo izgubili svrhu. 

Preskoči je…
 Ne mogu, visoka i je i bodljikava.

” Pale su mnoge žrtve… čini mi se i ja!” 

I kako opstati? Zašto pokušavati i s kim pokušavati? Da li stvarno mislite da su političari krivi, onako istinski, kada se i ako se ikada gledate u ogledalo? Evo ja nisam revolucionar. Evo ja sam kukavica. Nek prvi baci kamen, ako je drugačiji. 

Neki dan pijem kafu s koleginicama kad ono  uvali se neki đedac, ali ladno…  Zbir godina, nas tri, čini mi se približan njegovim. Upade lik, kao zna nas, pozdravi nas i pita može li da sjedne s nama. Tajac… pauza… nesnađene… sjede i počinje da pegla plastične nam osmijehe. Nakon nekog vremen, upitah ga ko je i šta je…. neki direktor, nečega… član partije… slobodan neki đedac bio da nas priupita znamo li neku tetu koja bi s njim na kafu otišla… starosna granica mu nije važna, jasno ko dan. Mučno mi bi, po ko zna koji put ali istrpih, držah jezik za zubima… pitam se šta bi moj otac imao reći na ovo.

Kako ne možeš?!
Pa vidiš da sam i ja s druge strane ograde ali samo malo ogreban,
ništa to nije… već zarasta.
 Pa izgreban sam i ja. Vidi mi koljena… svaki put kada sam pokušao, pao sam. Boli…

Koštao me moj jezik, često… znam da se još nije istrošio. Manje ga koristim ali još mu motor nije otkazao. 

“Smij se danas. Ali jednog dana ću da vladam…” 

Ne poznajem mnogo neostrašćenih, neoštećenih ljudi, privatno, a ni poslovno. Posmatram i ovu svoju profesiju ako je uopšte  više ima. Do juče bili glasni, kao zajebani novinari, nepotkupljivi… udarali po svima, i svemu, već tada su mi bili  “žuti” ali kažu mi mnogi da su zajebani…. moš’ mislit’ zajebani znali se progurati, izlaktati… danas rade u Institucijama ko PR-ovi, savjetnici, i ko zna šta još.
Samo nek’ se radi, mora se od nečega živjeti. 

Sve je ovo kolektivno ludilo. I dok ovo pišem pitam se zašto to radim. Koga, čega, zašto i kako znati šta je razum i razumno kada je maglovito. Poštovanje se stiče. Nemam ga. 

Spori ste. Tromi ste. Loši ste. Više vas je i jači ste. 

Ne plašite se  malo nas je. 

piše LJILJANA PRERADOVIĆ

SMIJEH SKITNICE

Kuda si krenuo?
* Tamo gdje ja idem, takvi kao ti nikada neće doći?

Zašto me ne povedeš?
* Putujem bez prtljaga.

Ali, ja nisam prtljag, ja sam kofer pun nade za slobodom.
* Baš zato neću da ideš sa mnom. Koferi s nadom se ne otvaraju. Tvoja sloboda nikada neće izaći iz tog kofera.

Ali, ne mogu više da ostanem ovdje. Uvijek iste priče. Evo čak i ovo društvo oko mene, priča o ratu. 
* Zašto slušaš? Zašto si u tom društvu. Zar si toliko slab i obmanut znanjem o svemu da misliš da možeš da sudiš…

Ne sudim ja, oni sude. Svi sudimo. 
* Ne razumijem te. . .

Osjećaš li nekada da su ti odsjekli krila? Da li ona mogu da ponovo narastu?
* Ne razumijem se u metafiziku, ali ne brini nećeš proći kao Ikar.

Ali Ikaru je otac napravio krila, on ga je naučio da poleti. Šta ako ja nisam naučen?
* Nije sve što ti se nudi sloboda. Nekada nas previše slobode zaslijepi.

Opet govoriš, tako da te ne razumijem. Čekaj objasni mi, zašto Ikar nije poslušao svog oca Dedala, zašto je letio previsoko? Zar može da se leti previsoko?
* Dijete, svako ima svoje visine. Visoko se može letjeti, ali moraš da upoznaš prostranstvo kojim se krećeš. Ne možeš samo poželjeti. Zato sam ti i rekao da nada nije najjače oružje za slobodu kojoj težiš. Tebi nedostaje volja.

Još jedna porodica koju poznajem  je otišla.  Gdje? Daleko od ovoga, nas. Zašto?
Zato što žele da dišu, da voze trotinete ulicama Španije, zato što žele da lete. Ko ostaje? Sve manje sličnih meni i mojim načelima. 

Koferi s nadom se ne otvaraju. Tvoja sloboda nikada neće izaći iz tog kofera.

Hej, ja bih da budem lutalica otmjenog držanja i džentlmenskog ponašanja. Vječita skitnica. Čini mi se da je i  Čarli Čaplin bio baš takav.  Smijeh koji nismo čuli, a odjeknuo je daleko. Ugasite TV, otvorite oči. Ne budite diktatori. 

 

 piše Ljiljana Preradović

 

 

 

SMIJ SE

Prije nego što odlučiš da budeš šta god želiš, nauči da budeš čovjek! Smij se kada je najteže. Vjeruj svaki dan. Diši. Zapamti!

Baka Anđa, selo Mazoče. Autor fotografije Slobodan Bobo Kovač

 

Smij se kada je najteže. Vjeruj svaki dan. Diši. Zapamti. Kao mantru u sebi, ovo ponavljam mjesecima. Nekada uspijevam, a nekada ne.

Prije nego što odlučiš da budeš šta god želiš, nauči da budeš čovjek! Smij se kada je najteže. Vjeruj svaki dan. Diši. Zapamti!

Ima nas svakakvih. Neka nas. 

Ovih dana često vodim razgovore sa sobom. Čini mi se da ovaj put nema bježanja. Vrijeme je za pravo odrastanje, vrijeme je da se upoznam.
Nervira me, često,  što ne mogu na život oko sebe gledati s jednostavnošću jednog  djeteta. Znam i zašto, ali još o tome nisam spremna da pišem.

Juče sam imala jedan kratak ali vrijedan momenat sreće.
Trčim, dišem na škrge, a u sebi se borim… odustati ili nastaviti… šapuće mi neki glas koji je odavno utišan,  “ne opet Ljiljana, usreći se, trči i ne okreći se”… trčim i pjevam na sav glas… nigdje nikoga, prvi put se krećem ovim banjalučkim sokacima. Van grada sam i kao da sam prvi put u Banjaluci. Trčim i gledam u nebo. Dišem. I tek tada shvatih da ne razmišljam… totalno su mi misli prazne… gledam u nebo i kažem Bože hvala ti…kako je sve lijepo oko mene. To nebo mi je nekako posebno plavo… kuće kao kuće, neke velike a neke male, ali i one su mi lijepe. Preko tuđih ograda mame me grane prepune šljiva i jabuka. Ne diram ih tuđe su. Ne smijem. 

Deda Sajko i baka Jela, selo Mazoče. Autor fotografije Slobodan Bobo Kovač

Niko nije kriv. Za svako stanje u kojem se nađemo, za svaku situaciju, izbor odgovor moramo potražiti unutar sebe. Iako svi govore zavoli sebe… voli sebe… to je prvi korak, nekako su mi sve te poruke toliko agresivne i nisu u skladu s onim što sam trenutno.
Ne dopada mi se prvi plan EGA. Da li živimo u eri egocentrizma ili je ta era oduvijek bila tu? I ja sam u njoj, često. Znam da sam srećna jedino kada ne očekujem i istinski služim drugima bez da imam bilo kakvu  korist od toga. Kada kažem služim, nema tu vaganja. Služiti se može i onima koji nisu najbolji “ljudi”.  Dešava se i to, a kada se desi dolazi sreća.

Služiti se može i onima koji nisu najbolji “ljudi”.
Dešava se i to, a kada se desi dolazi sreća.

Mnogi oko mene su odlučili da, kako kažu budu svoji. Oni sada otvoreno govore  šta misle, stalno su u pokretu, pohađaju kurseve, edukuju se, uljepšavaju se… ali opet nešto nedostaje. Niko nije srećan. Svaki dan slušam onu “ma boli me uvo, ja sam to što sam”.
A ko si to?
Kako smo na putu samootkrovenja zaboravili da budemo ljudi?
Jesmo.

Baka Anđa, selo Mazoče. Autor fotografije Slobodan Bobo Kovač

Puni smo srdžbe, osude, povrijeđenosti, životnih poraza, poroke smo prigrlili kao najbolje prijatelje i samo se borimo… laktamo… srljamo u to bolje sutra.

Kada sam zaboravila da živim dan. Kada sam zaboravila da se ujutro zahvalim Bogu što sam se probudila, što hodam, gledam, čujem. Kada sam rekla hvala ti silo nebeska što još uvijek osjećam miris majke, grlim sestru, sestrića… što imam krevet na kojem spavam, obrok koji jedem. Kada… pa evo sada ću reći… Hvala ti.

Kako smo na putu samootkrovenja zaboravili da budemo ljudi?
Jesmo.

Učauri se tu uz srce neka pogana bol. Nije ona od Boga, nije realna. Ona je samo manifestacija našeg staha. 

Puštam. Puštam godinama. Nekada voljno, nekada nevoljno. Tek kada pustim s ljubavlju, strah nestaje… ljubav ostaje. Ljubav je osjećaj koji se ne može materijalizovati. Dobra plata. Kuća na moru. Skup automobil. Seksi tijelo. Lijepo lice. Pročitane knjige. Putovanja. Ništa neće biti dovoljno ako je ljubav prema bližnjem zamijenila samo ljubav prema sebi.

Praštajte. A prije nego što odlučiš da budeš šta god želiš, nauči da budeš čovjek!
Učim. Ponovo sam u prvom razredu.

 piše Ljiljana Preradović 

 

ŽENA

Gledala je svjetlucavi odsjaj  na mokrom listu. Lagan kao kapljica koja je upravo pala sa požutjelog i iskrzanog lista kestena. Pala je.

Sanja.

Spava. Zagrljena je s muškarcem kojeg voli. Budi se u svom  snu. Nešto ne štima, osjeća da nešto nije u redu. Gleda ga i pita se šta on radi pored nje u krevetu. Gdje se nalazi, u čijoj je kući? Čuje kako joj šapuće da želi da prave bebu. Drži ga čvrsto. On je davljenik, vuče je na dno. Osjeća to i u snovima. Zatvara oči. Dok spava pita se da li sanja. Nije više u krevetu. Nalazi se ispred kuće. Osjeća nelagodu. Naspram nje je muškarac. Predstavlja se kao njen. Vidi šaku koja ide prema njenom licu. Direkt u facu. Dlanom blago prelazi preko vruće crvene tečnosti. Nije je strah. Gleda ga. Ne pomjera se. Gleda svoj dlan, krvav je. Okreće se i odlazi. Čuje sirenu. Ne zna da li je policija ili hitna.

Telefon zvoni i zvoni. Gleda u telefon, poruka od nepoznatog muškarca. Čita. Budna je. Ne uspijeva da razmisli o snu koji je upravo usnila. Budna je. Dobro je. Novi dan je pred njom.

Nisam nikada bila jedna od onih koji žale za učinjenim. Nikada ne bih pomislila da ću poželjeti da vratim vrijeme, da zaustavim hroničan slijed događaja. Ali nikada ne reci nikad.
Danas, samo danas žalim. Voljela bih da se 27. januar nikada nije desio. Voljela bih da me prijateljica nije izvukla iz pidžame i natjerala da izađemo. Voljela bih da sam to veče sa sobom ponijela mozak umjesto srca, otvorenog da u njega uđe svakakvo sranje. 

27.januar nije se desio

Pričala je polako i tužno. Slušala sam je i mislila pa kako može biti toliko glupa zar ne shvata da je kreten. Da nije vrijedan ni jedne sekunde njenog života, suza koje mjesecima pušta sa svog ispaćenog, ali još uvijek prelijepog lica. Kaže mi, Ljiljo nikada nisam bila ovakva. Šta se desilo? Kako je moguće da mu dopuštam da iz tuđeg kreveta dolazi u moj, da manično gledam na ekran telefona i nadam se da će u nedoba da mi pošalje poruku da dolazi. Oduzeo mi je snagu, a i dalje ga volim.
Pokušavam je slušati, bez da je prekidam. Znam da joj je potrebno da se ispriča. Pokušavam joj reći da ljubav ne treba tako da boli. Pokušavam ali ne sluša…
Lijepa je žena, obrazovana, tanana i s najljepšim osmijehom koji sam vidjela. Neki bi rekli da ima sve…neki, ali ne i ona. Pati. Mrzi. Pati. Opravdava. Pati…i tako u krug skoro godinu dana…
Danas je razumijem. Koliko god da mislimo da smo jaki. Nismo. Nikada ne znaš kada se može desiti da te neko žednog preko vode prevede i sve to u ime ljubavi.
Kada se desi, razumjećeš.

Kada se desi, razumjećeš. 

Žena koja je jednom bila maltretirana/zlostavljana nosiće tu etiketu ko zna koliko dugo. Svi će je gledati s potajnim žalom, a neki će se i pitati, nerijetki na glas, “šta uradi čovjeku pa je jadan poludio i počeo da je maltretira”. 

Svi će je gledati s potajnim žalom, a neki će se i pitati, nerijetki na glas, “šta uradi čovjeku pa je jadan poludio i počeo da je maltretira”.

On,  njegovo veličanstvo “muškarac”, zlostavljač, manipulator ili jednostavno kukavica, etiketu će nositi kratko, i to uz osmijeh, pitomo ponašanje, taman toliko dok svi oko njega ne shvate da je on divan čovjek i da on nikada mrava ne bi zgazio, a kamoli maltretirao ženu.  Ako nema modricu na oku, dobro je. Ona je samo  luda i nadžak baba. Ubrzo će svi oko njega, porodica, tzv. prijatelji i oni koji ga ne poznaju, bolje za njih, početi govoriti:

“Ma bolje ti je što si sam. Zar ne vidiš da te je dovodila do ludila, stalno je rondala, previše pričala, preglasno se smijala, nije prala suđe dovoljno često i dovoljno jako, nije kuhala onda kada želiš, peglala je samo kada je željela,  s posla je znala otići na kafu s prijateljicom,  nekada i u  grad s najboljim prijateljem, sve je pozdravljala s osmijehom  i preglasno je govorila istinu”. Spasio si se.

On. Njegovo veličanstvo muškarac.

Ako imate jednog/u kraj sebe ovako opisanog/u, ako dok čitate ovaj tekst imate osjećaj da se i vama ovo dešava, nelagodno vam je, sramota vas je, dobro razmislite…jer bitku ste izgubili na startu. Ne slušajte njegove slatke riječi. Ne slušajte njegovu patnju i obrazloženja kako ga niko ne razumije, a samo si ti ta/taj koji razumije. Ne nasjedajte. Niste spasilac. Nećete ga/ju spasiti. Udavićete se u njegovom jadu. Bježiti. Trčite.
Ako ste spori počnite da trenirate, sve je stvar navike. 

Recept:Malo hrabrosti, odvažnosti, ljubavi prema sebi, 
doza ludosti i pomoć prijatelja. 
Bez njih nećete moći. 

Jer zapamtite oni su vrhunski manipulatori. Taman kada prihvatite da ste srce dali nekome ko ga ne zaslužuje, on će se pojaviti da vas razuvjeri. Koristiće se svim i svačim. Prvo će vas napadati. Vrijeđati. A ako je dovoljno bezobrazan i lud neće odustajati dok ne vidi da vas je slomio i dok vas ne uvjeri da ste vi krivi što je on lud. Koristiće sve metode manipulacije. Ako ne uspije u prvim pokušajima, vrlo vjerovatno će ubaciti treći faktor, nekog nepoznatog (sličnog sebi) da postane medijator. On će vas ignorisati, neće se truditi da vas uvjeri  da vas voli, sada će to raditi madijator. On će pisati da vas vaš bivši partner voli, pati i da zbog vas teži ka samouništenju. Sluđivanje će ići do tih granica da će rijetki uspijeti odoliti. Ali ako ste već izgradili krug podrške prijatelja odmah ga pokrenite. Oni će razumjeti bolje nego vi. I shvatićete da nećete pristati da ponovo budete prevareni. 

Žene su krasne, divne, luckaste pomalo. Vole da plaču, da se dobro obuku, da troše, da osjete emociju u svemu…žene su divne. One donose novi život i one vladaju svijetom. Onaj ko to ne razumije, onaj ko po tome gazi, nije muškarac drage moje dame. Zapamtite i njega je rodila žena,  pa zar želite da volite nekoga ko će sutra gaziti majku svoje djece. 

Ljubav nije patnja. Ne nasjedajte na priče da je ljubav luda, i da se svašta može uraditi kada patiš….ne to nije istina…samo slabići i loši ljudi iz svog ličnog samoljublja i nečistog srca u patnji će povrijediti i druge.
Ljubav je mir, tišina i nepodnošljiva lakoća postojanja.

Zapamtite, kada pogriješiš izvini se. Kada si u pravu, ćuti.

 piše LJILJANA PRERADOVIĆ

 

UGAŠENA SPOMENICA

Preko Borja autobus ide tamo đe omorike govore i vide! Tako saosjćajno govore…kako samo moje tužno srce more!Rana stoji od četrdest i neke, kad se zrna pretvoriše  u metke. To je bilo Drugog svjetskog rata, u toj pucnjavi poginu moj tata.

Skromna bakica u kasnim 80-tim, teta Vida, nikada nije mnogo pričala. Nikada ništa nije tražila i uvijek bi na pitanje “kako ste” odgovarala “dobro sam”. Tako je bilo i ovaj puta. Došla je da obiđe baku Sofiju i da pita  84 – godišnjeg dedu Ostoju da li može da  dođe do nje i da pomogne njenoj novoj komšinici, 75-godišnjoj Jeli.

Kaže, baka Vida, dođi Ostoja da joj bar vodu pustiš. Jela nema ništa. Spava na dušeku koji smo našli na otpadu. Nema šporet. Nema plakar. Nema tepih. Nema ništa. Nema vodu a nema ni struju. Moramo joj pomoći.

Jelena Soprenić(75)kći narodnog heroja

Ratno siroče. Kći narodnog heroja. Sestra  dva brata koju zaklaše u Jasenovcu. Sestra jedne sestre koju ubi ustaški metak u  Dvjetskom ratu. Kći koja nije zapamtila majku Staku, njeno srce izdrža do kraja rata i ugasi se od tuge i boli. Ostade joj jedna sestra, starija i nikakvo imanje. 

 

“Jelena Soprenić u bolnici”

Nesreća nikada ne dolazi sama. Jelenu Soprenić život nije mazio. Ratno siroče, a danas socijalni slučaj.
Taman kada je stala na noge, i skućila se u podstanarskom stanu u banjalučkom naselju Trn, nabujala voda odnese sve. Polave iz 2014. srušile su joj jedini dom koji je imala. Da nesreća bude gora, u borbi s vodenom stihijom slomila je nogu. Nepokretna i bez krova nad glavom, godinu dana od bolnice do prihvatnog centra prenosila je kofer uspomena i svežanj stvari koje je sačuvala od mutne vode.

Bješe put i težak dan, a ja moram putovati sama. Bješe kiša i tama, srce moje boli na sjećanja, na potamnele očeve kosti, u podnožju Borja. Moj telefon, isto bješe, mutav i gluh. Tako mi, isto, moje misli i sluh….teško mi je što sam sama.

                                                                                                          stihovi Jelene Soprenić   

Jelena Soprenić (75) sama i narušenog zdravlja, živi u sobičku koji je dobila na korištenje od Centra za socijalni rad Banjaluka. Nema ništa, osim dobre volje i pomoći naroda. Komšinica Vida, komšija deda Ostoja, ne zna se ko je stariji, a više volje za životom ne vidjeh odavno, su joj pri ruci.  

This slideshow requires JavaScript.

Šali se deda Ostoja i kaže Jeli, da je dobro očuvana za jednu babu. Kaže joj, Jelo da mi tebi nađemo nekog dobro očuvanog dedu s inostranom penzijom. Jela samo odmahuje rukom, i kaže, pa nisam ja kriva što mi je genetika dobra. Ružno kašlje, zglobovi na nogama su joj otečeni, a lice čisto i ozareno kao kod 50-godišnjakinje, dobro očuvane. Kaže da ima divnu socijalnu radnicu koja joj pomaže koliko može. Ali šta će, oni su joj dali smještaj koji imaju da ponude, bolje i to nego da spava na ulici. Skromnu pomoć koju dobije i nešto penzije što ima, nisu dovoljno da opremi sobičak i kupatilo od 22 kvadrata. 

U Banjaluci, u ul. Krajiških brigada 104 živi Jelena Soprenić. U trošnoj i memljivoj zgradici živi i baka Vida. Jedina razlika među njima je što baka Vida, sama, ima trošni krevet i osnovne kućne aparate. Baka Vida me je pitala da dođem i da vidim njenu komšinicu Jelu. Kaže možda će neko ako napišem tekst, ponuditi pomoć, neki stari kauč, stolice, sto, plakar, bilo šta…

“Ul. Krajiških brigada 104, Banjaluka. Dom bake Vide i bake Jele.”

Ja znam da hoćete. Svaka pomoć je dobro došla. Broj telefona od bake Jele poslaću svakom dobrom čovjeku u inboks. Možemo i neku akciju da napravimo, da pomognemo ovim starim ljudima. Svi ćemo jednom ostariti, a ko zna ko će nama pomoći i da li će nam pomoć biti potrebna.

Za baku Vidu, baku Jelu i dedu Ostoju pišem ove redove.

 LJILJANA PRERADOVIĆ

 

ŠAKA ORAHA

Opao je i poslijednji list sa hrasta. Žut i zlatan,  lagano se spuštao prema zemlji. Kada je pao nije bilo praska. Ništa se nije čulo. Prolaznik ga je nagazio, kidajući ga. Opet se ništa nije čulo. Smrvljen je ležao na podu, kao da nikada nije bio zelen. Ležao je miran.  Tamo je gdje treba da bude. 

“Tamo je gdje treba da bude.”

Danima me prati osjećaj da je moj pokojni otac tu sa mnom, živ. Osjećaj je čudan, sjetim ga se i pomislim moram ga pozvati, da vidim kako je. Sve se odigra u par sekundi dok ne shvatim da ga ne mogu nazvati. Nije to uznemirujući osjećaj, više je ispunjavajući.

Oče zašto si zamutio vodu, pitala je oronulog starca, prkosno,  ljutita žena. 
Nisam je sine zamutio, mutili su je drugi godinama. Nisam znao kako da te izvadim iz bare. 

Oče, sad već malo blaže reče žena,  gledajući starčeve  koščate ruke  prekrivene  pjegama dok se grčevito stišću jedna uz drugu.
Oče,  u mutnoj vodi nema riba…
Znaš li da su najljepša mjesta ona na kojima nema ljudske intervencije, reče joj otac. Sve što raste, raste samo, jer zna kako. Sve što trune, trune u ljepoti i spokoju, jer zna da će pretvaranjem u pepeo i prah ostaviti ljepotu iza sebe.
Dijete, misli dobro i biće dobro, reče starac i zatvori oči.

Sokoči dovoljno visoko  – preko ograde.

Voljela je miris pečenog džema. Jedan udah i vremeplov sjećanja nosio je 96 – tu.

Dodaj mi cimet, čula je glas 42 godišnje žene. Majka.
Mama nemoj da staviš previše cimeta.

Neću sine, samo mi dodaj vidiš li koliko je vruće uz ovaj šporet,  ne mogu sad da perem ruke i kopam po tim začinima.
Skočila je. Našla cimet, i prije nego što je majka mogla da odreaguje prst je umočila u  purpurnu masu u velikoj šerpi sa tufnama.

Stresla se od slatkoće i boli koju je prouzrokovala nedokuhana marmelada na oprženom prstu i jeziku.
Ne jauči sada, uvijek brzaš i radiš kako ti je po volji, rekla je majka više razigrano nego zabrinuto.

Ukusno je, kaže joj dok gura prst od marmelade u usta.
Znam da jeste, kaže majka. Kuhano je s ljubavlju.

Opržila sam se, prenemaže se trinaestogodišnja djevojčica.
Neka si,  sve što poželiš u trenu,  spržiće te, iako će imati sladak ukus, on će proći a ostaće bol kao podsjetnik. Ne žuri kćeri… brzac si, brine me to.

Ali mama znaš da volim da trčim. Brzina mi daje krila, osjećam se jako.
Trči sine, trči ali samo kako bi pobjedila sebe, reče joj majka i uhvati je za ruku i poče da duva u opržen kažiprst.

Trčala je.
Osjećaj jeze i zadovoljstva, istovremeno, preuzima  kontrolu.
Trči… trči… vriska, galama, usporeni film oko nje.
Izlizani đonovi.
Oznojeni dlanovi.
Uzvrelo srce.
Trčala je.
Ima trinaest godina. Utrkuje se sa sobom. Utrkuje se s pubertetom, roditeljima, simpatijama, sestrom, ocijenama… sve je prestigla samo sebe pobjediti ne može.
Teška je, osjeća to. Teži put će biti njen.
Ponovo je u stratrtnoj pozi.. tri… dva …jedan… pogled usmjeren na cilj. Prv krug nije bio njen, šprint na 100 metara. Pokušaj drugi, zamagljen pogled… ipak vidi majku. Toplo joj je oko srca. Dobrota joj daje snagu.

Opržila sam se, prenemaže se trinaestogodišnja djevojčica.
Neka si,  sve što poželiš u trenu,  spržiće te, iako će imati sladak ukus, on će proći a ostaće bol kao podsjetnik.

DOBROTA

Dugo sam razmišljala o dobroti. Razmišljate li vi? Kakvog je oblika, mirisa… šta je dobrota?  Razmišljajući naišla sam na video jednog mladića Slobodana Kovača kojeg pratim na društvenim mrežama. On ima oko za dobrotu. Uhvati dušu čovjeka,  zarobi je u fotografiji, videu  i podijeli s nama. E to je dobrota, jer dobar prepoznaje dobrog.

“Ona se i ne sjeća ko sam ja ali njena dobra duša hoće da me počasti. I tako iz dana u dan. Nekada i više puta u toku večeri mi daje orahe koje je u toku dana brala pa zaboravila da ih ima u džepovima. Već sutra neće znati ni da me je ikada vidjela, ni da sam bio kod nje u gostima, niti da mi je poklonila orahe ali bitno je da ja pamtim. I uvijek ću pamtiti i cijeniti ovakve trenutke.”                           Slobodan Bobo Kovač

Znati se obradovati, e to je dobrota.

Tamo negdje daleko  žive ljudi poput ove bake. Oni žive u svom vremenu, po svojim pravilima. Šaka oraha, šaka ljubavi ispružena prema nama, slučajnim prolaznicima…  

“Ona se i ne sjeća ko sam ja ali njena dobra duša hoće da me počasti.
I tako iz dana u dan… “

Godina iza mene prošla je nevjerovatno brzo. Dani su se nizali a ja sam hvatala tempo, pisala baket liste, obećavala sebi šta nikada više neću… i da vam kažem sve su to gluposti.  Puno potrošenog vremena… na šta?
Mnogo je konstruktivnije praviti liste za “šta hoću”, afirmacija pobjeđuje negaciju.
Jeste, teško je ali koliko god zvučalo isprazno i kao floskula, vjerujete najjača istina je da bez discipline nema “uspjeha”. Uspjeh je pod navodima jer je pojmovno precijenjen, dobrota, sklad, mir sve to je ispred uspjeha…a da bi se sve to postiglo potrebno je mnogo discipline.

Bio je hladan i sjajan dan, a kazaljka je udarala podne. Osjetila je. Disala je.
Oprostila je.

Ne postoji lista po kojoj treba živjeti, ne postoji ni upustvo za dobro i dobrotu… ne postoji univerzalna istina, postoji samo jedna ona u nama.

Vidim pravu liniju, ne nazire joj se kraj.
Hodam po njoj, teturam…
Razmišljam o tempu.
Uhavati ritam i lagano, govorim sebi.
Izbjegavaj rasprave, ne vode te nigdje.
Istinu drži u sebi.
Ćuti, mnogo.
Grli drage ljude.
Voli roditelje kakvi god da su.
Oprosti prijateljima.
Vjeruj.

Za život je potrebna kondicija.
Za dobrotu je potrebna debela praksa.
Za duševni mir čist vazduh i zdravomisleći ljudi.
Za sve si potreban sam sebi.

Bio je hladan i sjajan dan, a kazaljka je udarala podne.
Osjetila je.
Disala je.
Oprostila je.
Dobro je.

piše LJILJANA PRERADOVIĆ

 

LOŠE SKROJENO ODIJELO

Loše skrojena odijela,  štrample sa premalo dena,  šarene kravate, duge noge,  debeli stomaci,  vještački zubi.
Istina uvijek hoda gola, a laž u loše skrojenom odijelu.

Vagon za Treću klasu,   1862 –  Honore Daumier  

Šuti. Skloni se. Primiri se. Biće bolje. Pusti budale. Šta oni jadni znaju. Savjete i savjeti na sve strane. Bojimo li se istine. Zašto?

Ne bih trebala da kopam po prošlosti, da se sjećam snova, nadanja i mladalačih maštanja. Ali jače je od mene. Šta se desilo s  vjerom u istinu da postoji poredak
znanje – vrlina – priznanje.
Šta se desilo? Pa  desili smo se mi?

Neki dan vozim bajk  prem Karanovcu, mjesto blizu Banjaluke, i naletim na svadbarski šator.
Prazan.
Sumorna scena.
Plastični tanjiri i čaše razbacani po jeftinim bijelim stoljnacima. Istine i Laži smiješe se sa papirnih plakata, koji su pribadačama zabodeni za  šator.
Stojim i  gledam. Čini mi se da se ni priroda ne čuje. Kao da sam u nekom ukletom prostoru, sistemskoj grešci.
Kako mi se ukazao ovaj prizor? Desetak kilometara me pratilo zelenilo, i po koji prebrz ljuti šofer u Golfiću 2. Pratio me miris pečenog pekmeza, uskislih šljiva i jabuka povaljanih po putu. Srela sam i  koze, brste trnje… ovce – bleje… konj, crn i božanstven stoji na livadi, pase…  dobro je, slika je bila potpuna. 

“Mirisi su okidač za sve. Danima me prati miris pečenog pekmeza. Mirišu mi neka ljepša i poštenija vremena”.

Dolaze tri kombija, počinje akcija, sve u tišini. Raštrkali se momci, čuje se šuštanje crnih i velikih vreća za smeće. Zveckaju kašike, čaše… Oni ne progovaraju.

Sišla sam sa bajka, uzela jabuku sa puta, obrisala je o znojavu majicu i zagrizla.
Crvljiva je, ukusna… prirodna, baš onakva kakva treba da bude.

Pribadače vade iz sivo prljavog šatora, padaju plakati, padaju glave, pojedine i vjetar nosi prema meni… smješe mi se s plakata,  ali ne gledaju ta uglađena lica u mene. Zagledani su u budućnost… a šta ćemo sa danas? Pomislih. Upitah sebe i likove u loše skrojenim odijelima. Nema odgovora. U glavi neki glas, kao lošu mantru recituje “Biće bolje…. “.  Smješkaju se, ali ne vide im se zubi.
Sjedam na bajk i odlazim…

Francuski realizam, 19 vijek. Martin Luther kao Augustinian Monk

Sjedim s poznanicima i pričamo… tj. pokušavamo. Mučni su ti razgovori postali.
Jedno  te isto. Red politike, red frustracije. Snađeni i nesnađeni.
Gdje sam ja?
Ne želim da pripadam ni jednoj od ove dvije grupe.
Željeti i moći, eh to je priča za neki drugi blog… mada mislim da sam već  i o tome pisala.
Šta se desilo? Pa mi smo se desili, kažem ja.  A ko smo mi. Mi smo govna. I to ona koja nastaju zbog loše ishrane, posebno smrde. Kaže mi prijateljica, ala ga zapapri.
Šuti… pa dodaje, ja odoh u Irsku. Ja je gledam i ne vjerujem. Ima dobra primanja, suprug odličan posao, stituirana, dva klinca. Pitam je, zašto? Gleda i kratko reče… Smrdimo. 

A ko smo mi? Mi smo govna. I to ona koja nastaju zbog loše ishrane, posebno smrde.

I dok sve ovo pišem, naletim na ovaj tekst. I pomislim, ma sve priče su odavno ispričane.

GOLA ISTINA
Prema legendi iz 19 vijeka, Istina i Laž su se srele jednog dana.
Laž reče Istini: “Danas je predivan  dan “!
Istina pogleda u nebo, i pomisli, da je za jedan dan, baš predivan. Mnogo vremena su provodile njih dvije zajedno, i sve u svemu dobro su se slagale.
Ponovo Laž progovori: “Vrijeme je baš prijatno, hajde da se kupamo”!
Istina, ponovo sumnjičava, provjeri da li je voda prijatna, i otkri da je voda zaista topla. Svukoše odjeću sa sebe  i počeše da se kupaju. Iznenada, Laž iskoči iz bunara,  navuče odjeću od Istine i pobježe. Bijesna Istina izađe iz bunara i  poče da trči u potrazi za Laži kako bi vratila svoju odjeću. Svijet, vidjevši golu Istinu, poče da skreće pogled, a ako je i gledao, to je činio sa prezirom i bijesom. Jadna Istina vrati se u bunar, zauvijek nestade skrivajući svoju golu sramotu. Od tada Laž putuje  po cijelom svijetu, obučena kao Istina, zadovoljavajući potrebe društva, jer Svijet svakako ne želi da upozna golu Istinu.

“The Truth coming out of the well” Jean-Léon Gérôme, 1896.

Jesam li rekla da smo govna, izvinite, ali nisam sebe isključila iz te definicije. I da, još nešto. Nismo svi isti. Neko je govno, a neko proliv.
Napisala sam i da su mirisi okidač. Dobro je,  ima nade za nas. Još uvijek naletim na miris prženog ajvara i pečenog pekmeza. Zamiriše mi i naftalin u starom Muzeju, preparirane životinjke su najpostojanije.

A naletila sam i na listu koja blista, čista konceptualna umjetnost.
Vidite,  nema versusa između  umjetnosti i politike.
I što bi rekao neko (prepoznaće se)  ma sve je ovo Zlato 🙂

Mada nije zlato sve što sija, ali i ja bih da blistam. Neka,  ima vremena, dvije godine brzo prođu… odoh razmišljati o svom motu i plakatu. Skrojiću savršeno odijelo. 

PS Ne okrećite glavu na glupost. Jeste da je ona gluva, vrlo često,  ali postoji jezik koji i ona razumije.

 piše LJILJANA PRERADOVIĆ 

 

HARD DISK

“Please remove some files from your hard disk. Memory full!” Pohranjene uspomene nagomilane u 5 terabajta. Jedan čip. Jedan delete i gotovo. Deset godina života poništeno jednim potezom.

Razmišljam da bi u životu sve bilo jednostavnije da nam je memorija poput hard diska. Fino dođeš i obrišeš jednim potezom. 

Život  kao  hard disk. Gomilanje dragih uspomena, sjećanja ne tako lijepih,  i gomila gluposti. Ne  možeš da biraš šta ide u tu memoriju, voljno ili nevoljno gomilju se podaci.  Nema selekcije, iako taj “memorisjki hard” u glavi ima svoju veličinu i rok trajanja. Prođu godine, vidiš da se napunio i da je vrijeme za “recycle bin” ali nisi obučen za brzinsko brisanje. Dobro, možda neki jači udarac u glavu odradi posao, amnezija majka Ko kaže da ne valja:)

“Please remove some files from your hard disk. Memory full!” Pohranjene uspomene nagomilane u 5 terabajta. Jedan čip. Jedan delete i gotovo. Deset godina života poništeno jednim potezom.

Smanji doživljaj, povuci ručnu. Udahni, izdahni. Sjeti se.
Ne mogu više da se sjetim sebe, kao osmogodišnje djevojčice. Gledam se u ogledalu i kažem joj “Izvini, zaboravila sam te. Oprosti mi.” Ne čujem odgovor”. Gledju me oči u ogledalu i vidim da je tu. Bori se za mene, ja sam odustala od nje,   i zbog toga mi je žao.

Gledam fotografiju, smijem se. Neustrašiv djevojčurak, mislim. Okrugla glava, oči širom otvorene, velike, ne trepću. Hiljadu zašto i zato. Ljubopitljiva, nasmijana. Plavo paperje uredno počešljano na glavi. Šiške kao lenjirom odsječene.
Ali ne mogu da se sjetim njenog glasa, ne čujem je.

Brisala sam sa svog hard diska, prečesto i prebrzo. Možda sam i nju obrisala? 

Baka Grozda je tu. I sada,  živo osjećam kako me drži u krilu i mazi, priča mi toplo. Miris starosti i sapuna, živo je prisutan. Skidam joj maramu, duga pletenica pada, poput zmije se odmotava i traži put niz leđa. Predugo je skrivena, pokrivena.   I nema dalje. Ne mogu da se sjetim.

Komadići mozaika, iskustava koja doživljavam prave portret života.  Ponekada je dovoljna i najmanja sitnica da  me podstakne na sećanja. Stih, riječ, misao, čežnja, miris… danas je to bio George Michael. 

Jednom je neko zapisao da su “sjećanja jedini raj iz kojeg nas niko ne može protjerati”.

Danas sam u Grčkoj, ostrvo Paros. Vjetrovito je. Hladi  i prži. Šiba me po licu, prija mi vrelina. Nepregledna žega uhvatila se niz obalu. Prazna je. Kamenje me bode, pokušavam da se naviknem na oštrinu i vrelinu morskog arhipelaga.  Bol koja godi. Sa svakim načinjenim korakom pobjeđujem je. George me baca niz talase. Osjećam se kao surfer koji se nazire na horizontu. Kažem hvala ti. Miriše. Sloboda.

Razbila sam računar. Sačuvala sam podatke na hard disku. Hard neće da se pokrene. Gigabajti fotografija i uspomena, zarobljeni u maloj kutijici. Ne može sve da stane u ovu moju glavu. Memorija je odavno puna. Čini mi se da sam kao ona plavuša  iz  “Bračnih voda” El Bandijeva kćerka… svaka stara informacija biva poništena s novom.
Kažem vam, memory full.

Vrzmaju mi se opet svakakve misli. Sve će uzjebati, obrisaće nešto što vrijedi.
Ali neka, volim ja čistke da pravim. To vam dođe isto kao kada sredite stan, otvorite prozor, pustite novi vazduh u ustajali prostor,  zapalite mirišljavu svijeću, raskrčite plakar, pobacate nepotrebne stvari, one koje su OK ali više vam ne služe, poklonite nekome… tako je i sa sjećanjima. Neka poklanjam, ostavljam ih onima koji su mi ih pokušali ugraditi u ovaj moj čip, vraćam ih.  Baka, Grčka, djevojčurak sa okruglim plavim okicama… oni ostaju, zauvijek. 

Uvijek se napravi prostora na tom našem čipu… pa idemo polako da vidimo šta će biti pohranjeno. 

Ti si skup svojih isuskustava.  Ne zaboravi.
Mala raja. Porodica. Škola. Fakultet. Posao. Prijateljii. Sport. Politika. Vjera. Nacija.
Koju grupu si odabrao?
Čemu pripadaš?
Da li si  prije nego što si odabrao jednu, pripao sebi, čovjeku?
Molim vas da oslobodite prostor na vašem disku. Memorija je puna.

Delete. Game over. 

 piše LJILJANA PRERADOVIĆ