Gledala je svjetlucavi odsjaj na mokrom listu. Lagan kao kapljica koja je upravo pala sa požutjelog i iskrzanog lista kestena. Pala je.
Sanja.
Spava. Zagrljena je s muškarcem kojeg voli. Budi se u svom snu. Nešto ne štima, osjeća da nešto nije u redu. Gleda ga i pita se šta on radi pored nje u krevetu. Gdje se nalazi, u čijoj je kući? Čuje kako joj šapuće da želi da prave bebu. Drži ga čvrsto. On je davljenik, vuče je na dno. Osjeća to i u snovima. Zatvara oči. Dok spava pita se da li sanja. Nije više u krevetu. Nalazi se ispred kuće. Osjeća nelagodu. Naspram nje je muškarac. Predstavlja se kao njen. Vidi šaku koja ide prema njenom licu. Direkt u facu. Dlanom blago prelazi preko vruće crvene tečnosti. Nije je strah. Gleda ga. Ne pomjera se. Gleda svoj dlan, krvav je. Okreće se i odlazi. Čuje sirenu. Ne zna da li je policija ili hitna.
Telefon zvoni i zvoni. Gleda u telefon, poruka od nepoznatog muškarca. Čita. Budna je. Ne uspijeva da razmisli o snu koji je upravo usnila. Budna je. Dobro je. Novi dan je pred njom.
Nisam nikada bila jedna od onih koji žale za učinjenim. Nikada ne bih pomislila da ću poželjeti da vratim vrijeme, da zaustavim hroničan slijed događaja. Ali nikada ne reci nikad.
Danas, samo danas žalim. Voljela bih da se 27. januar nikada nije desio. Voljela bih da me prijateljica nije izvukla iz pidžame i natjerala da izađemo. Voljela bih da sam to veče sa sobom ponijela mozak umjesto srca, otvorenog da u njega uđe svakakvo sranje.
27.januar nije se desio
Pričala je polako i tužno. Slušala sam je i mislila pa kako može biti toliko glupa zar ne shvata da je kreten. Da nije vrijedan ni jedne sekunde njenog života, suza koje mjesecima pušta sa svog ispaćenog, ali još uvijek prelijepog lica. Kaže mi, Ljiljo nikada nisam bila ovakva. Šta se desilo? Kako je moguće da mu dopuštam da iz tuđeg kreveta dolazi u moj, da manično gledam na ekran telefona i nadam se da će u nedoba da mi pošalje poruku da dolazi. Oduzeo mi je snagu, a i dalje ga volim.
Pokušavam je slušati, bez da je prekidam. Znam da joj je potrebno da se ispriča. Pokušavam joj reći da ljubav ne treba tako da boli. Pokušavam ali ne sluša…
Lijepa je žena, obrazovana, tanana i s najljepšim osmijehom koji sam vidjela. Neki bi rekli da ima sve…neki, ali ne i ona. Pati. Mrzi. Pati. Opravdava. Pati…i tako u krug skoro godinu dana…
Danas je razumijem. Koliko god da mislimo da smo jaki. Nismo. Nikada ne znaš kada se može desiti da te neko žednog preko vode prevede i sve to u ime ljubavi.
Kada se desi, razumjećeš.
Kada se desi, razumjećeš.
Žena koja je jednom bila maltretirana/zlostavljana nosiće tu etiketu ko zna koliko dugo. Svi će je gledati s potajnim žalom, a neki će se i pitati, nerijetki na glas, “šta uradi čovjeku pa je jadan poludio i počeo da je maltretira”.
Svi će je gledati s potajnim žalom, a neki će se i pitati, nerijetki na glas, “šta uradi čovjeku pa je jadan poludio i počeo da je maltretira”.
On, njegovo veličanstvo “muškarac”, zlostavljač, manipulator ili jednostavno kukavica, etiketu će nositi kratko, i to uz osmijeh, pitomo ponašanje, taman toliko dok svi oko njega ne shvate da je on divan čovjek i da on nikada mrava ne bi zgazio, a kamoli maltretirao ženu. Ako nema modricu na oku, dobro je. Ona je samo luda i nadžak baba. Ubrzo će svi oko njega, porodica, tzv. prijatelji i oni koji ga ne poznaju, bolje za njih, početi govoriti:
“Ma bolje ti je što si sam. Zar ne vidiš da te je dovodila do ludila, stalno je rondala, previše pričala, preglasno se smijala, nije prala suđe dovoljno često i dovoljno jako, nije kuhala onda kada želiš, peglala je samo kada je željela, s posla je znala otići na kafu s prijateljicom, nekada i u grad s najboljim prijateljem, sve je pozdravljala s osmijehom i preglasno je govorila istinu”. Spasio si se.
On. Njegovo veličanstvo muškarac.
Ako imate jednog/u kraj sebe ovako opisanog/u, ako dok čitate ovaj tekst imate osjećaj da se i vama ovo dešava, nelagodno vam je, sramota vas je, dobro razmislite…jer bitku ste izgubili na startu. Ne slušajte njegove slatke riječi. Ne slušajte njegovu patnju i obrazloženja kako ga niko ne razumije, a samo si ti ta/taj koji razumije. Ne nasjedajte. Niste spasilac. Nećete ga/ju spasiti. Udavićete se u njegovom jadu. Bježiti. Trčite.
Ako ste spori počnite da trenirate, sve je stvar navike.
Recept:Malo hrabrosti, odvažnosti, ljubavi prema sebi,
doza ludosti i pomoć prijatelja.
Bez njih nećete moći.
Jer zapamtite oni su vrhunski manipulatori. Taman kada prihvatite da ste srce dali nekome ko ga ne zaslužuje, on će se pojaviti da vas razuvjeri. Koristiće se svim i svačim. Prvo će vas napadati. Vrijeđati. A ako je dovoljno bezobrazan i lud neće odustajati dok ne vidi da vas je slomio i dok vas ne uvjeri da ste vi krivi što je on lud. Koristiće sve metode manipulacije. Ako ne uspije u prvim pokušajima, vrlo vjerovatno će ubaciti treći faktor, nekog nepoznatog (sličnog sebi) da postane medijator. On će vas ignorisati, neće se truditi da vas uvjeri da vas voli, sada će to raditi madijator. On će pisati da vas vaš bivši partner voli, pati i da zbog vas teži ka samouništenju. Sluđivanje će ići do tih granica da će rijetki uspijeti odoliti. Ali ako ste već izgradili krug podrške prijatelja odmah ga pokrenite. Oni će razumjeti bolje nego vi. I shvatićete da nećete pristati da ponovo budete prevareni.
Žene su krasne, divne, luckaste pomalo. Vole da plaču, da se dobro obuku, da troše, da osjete emociju u svemu…žene su divne. One donose novi život i one vladaju svijetom. Onaj ko to ne razumije, onaj ko po tome gazi, nije muškarac drage moje dame. Zapamtite i njega je rodila žena, pa zar želite da volite nekoga ko će sutra gaziti majku svoje djece.
Ljubav nije patnja. Ne nasjedajte na priče da je ljubav luda, i da se svašta može uraditi kada patiš….ne to nije istina…samo slabići i loši ljudi iz svog ličnog samoljublja i nečistog srca u patnji će povrijediti i druge.
Ljubav je mir, tišina i nepodnošljiva lakoća postojanja.
Zapamtite, kada pogriješiš izvini se. Kada si u pravu, ćuti.
piše LJILJANA PRERADOVIĆ
piše Ljiljana Preradović
Šali se deda Ostoja i kaže Jeli, da je dobro očuvana za jednu babu. Kaže joj, Jelo da mi tebi nađemo nekog dobro očuvanog dedu s inostranom penzijom. Jela samo odmahuje rukom, i kaže, pa nisam ja kriva što mi je genetika dobra. Ružno kašlje, zglobovi na nogama su joj otečeni, a lice čisto i ozareno kao kod 50-godišnjakinje, dobro očuvane. Kaže da ima divnu socijalnu radnicu koja joj pomaže koliko može. Ali šta će, oni su joj dali smještaj koji imaju da ponude, bolje i to nego da spava na ulici. Skromnu pomoć koju dobije i nešto penzije što ima, nisu dovoljno da opremi sobičak i kupatilo od 22 kvadrata. 
