MALI ŽIVOT

Razvezivanje – povezivanje, raspadanje – sastavljanje, rđanje – sijanje, odvajanje -pripadanje.
I to ti je mali život.
01_PF_Carla

 –  – Art Producers Speak


 

Ispratih juče, po ko zna koji put, jednog od rijetkih prijatelja koji ostadoše u ovoj našoj prirodnoj zemlji, gdje se haos toliko udomaćio da sumnjam da bismo mogli drugačije.        Nije lako ispraćati. Nije lako odlaziti. 

Ostavio mi prijatelj bicikl. Sjedam nakon sto godina na njega i stigne me prolom oblaka. Dolazim upišana od kiše. Mokra do gole kože. Nisam iznervirana, samo mokra. Pišem mu i kažem da sam prekrstila bajk jednom mokrom vožnjom, ko zna možda je to dobar znak.  Stalno su mi krali bicikle, mislim da su mi do sada ukrali pet komada. Taman kada sam odustala od njega, a mislila da je i on od mene, opet ga dobijem na poklon. 

Amortizacija – odlazak prijatelja, zauzvrat njegov sic.

about_simple_people_by_alecsps-d63lo9y

Lakoća postojanja

Ispratila sam  u zadnjih pet godina mnoge i mnogo. Nije lako ispraćati, ni dobro ni loše.

Mali život. Šta je to?

Mladost me vodila i težila sam “velikom stvarim” ambicijama koje su manje više pogađale sve moje vršnjake. Ambicije su često vodile u stramputicu, neumjerenost. I kada bih nešto ostvarila, ne bi ostao osjećaj ispunjenosti, već ispuhani balon istrošene mladalačke energije i žara. Grozila sam se porsječnih ljudi, nazivala ih nadmeno, dosadnim. Danas ih zovem “malim ljudima” i o Bože kako im se divim. 

Šta se desilo? Desilo se odrastanje?

 

tumblr_mifgfv1GlQ1rq6co4o6_1280

Drži me…letim..

Živi brzo, budi lijep, nasmij se, okruži se s prijateljima, budi cool, nabaci moderne krpice, čitaj nova štiva, prati savremene filmove … sve što “mali ljudi” ne rade. Budi odvažna, kurčevita, hrabra, pokaži zube, jer ti si žena 21 vijeka. To su suptilne poruke masmedija koje su godinama servirane svima nama. Žena se izborila sa okrutnim stavovima, šta smije a šta ne smije da radi. Izborila se i s ženom u sebi. Utišala ju je do te mjere da je postala muško. 

 

 

Razvezivanje – povezivanje, raspadanje – sastavljanje, rđanje – sijanje, odvajanje -pripadanje. I to ti je mali život. 

Minimalizam u kuću, minimalizam u duši, to je novo “must have”.  Ako nekome kažem da vjerujem u Boga, sve sa kanonima i pravoslavnim običajima odmah dolazi neodobravanje. Poput:

Ljiljo šta se to desilo s tobom, mislili smo da si inteligentnija…
alo Bog ne postoji,  
ja sam asketa….

bla bla…nekada sam se raspravljala, pokušavala odbraniti svoju vjeru…više ne.
Sada samo ćutim,   i posmatram “male ljude”. Oni ne filozofiraju o svakoj temi, oni nisu u skladu s ovim vremenom, oni samo žive polako i ostvaruju svoje ciljeve. Oni ne pričaju o svojim ciljevima. Oni ne govore da je roditeljstvo teško. Njima nije bed što ne mogu u kafanu. Njima je svjedno jer od života ne očekuju bajku. Sitnice su  ono čemu se raduju.

0774C7B8000005DC-2913876-image-a-1_1421442735932

Sitnicama se raduju.

Zašto je društvo u kojem živim toliko protiv vjere, Boga? Zar je stvarno važno, postoji li  ili ne. Kome Bog smeta? Pitate li se ikada? Zašto je uvijek vjera ta koja je kriva za sve? 
Zašto vjerujemo šarenim pilulicama i antidepresivima, a ne vjerujemo Bogu? Ako mene pitate, a znam da ne pitate, ali svjedno ću reći, zato što smo lijeni. Lakše je popiti pilulice nego vjerovati u sebe i svoju snagu.  To je Bog u nama. Ubili smo ga. Svi smo saučesnici. Ko je naručilac ubistva…masoni, velike sile, potrošački sistemi, Amerike, zapadi …. bla bla bla… pa zar je važno ko je kriv?!

simple_tricks_motivation_11

Mali ljudi, mali životi. 

Odoh da živim mali život. Kada. Odmah. Sješću na bicikl, otiću do rijeke i posmatrati nebo i sebe. I ovaj put ću pokušati da dišem, osjećam i ne objavljujem mali život na društvenim mrežama.

Živjeli mali ljudi!

ljiljaaa LJILJANA PRERADOVIĆ 
Advertisements

NE BOJ SE

Levitacija između želja i relanosti. Između straha i hrabrosti. Bitku dobija strah, ili se samo varam. Ej ti, znaš šta …boj se ovna, boj se govna…a kad ćeš živjeti?
fgg


“Budi kobila, i to ona rasna.” photo by DjO

Živi slobodno, živi hrabro, živi odvažno. Ako ovako živiš, vrlo vjerovatno si sam, neshvaćen i hodaš kao vanzemaljac koji nikome nije baš najjasniji. Ali kao da je to i važno, ako tako živiš, dobro ti je. Voliš sebe.

Ne poznajem mnogo takvih ljudi. Slušam i pamtim. Mnogi prijatelji oko mene, a realno i ja sa njima, nismo baš najsrećniji. Eh zašto…kada bih znala to opisati, reći, bilo bi lakše…pa jednostavno smo se izgubili na putovanju zvanom život. Mnogo izbora, odluka, analiza…a premalo hrabrosti nas odvelo u strah.
Da me pogrešno ne shvatite, nije to onaj patološki strah koji parališe, mada teži k tome. Još je obuzdan i pod kontrolom ali sve češće se otme, pa preuzme tijelo.

Živi slobodno, živi hrabro, živi odvažno. Ako ovako živiš, vrlo vjerovatno si sam, neshvaćen i hodaš kao vanzemaljac koji nikome nije baš najjasniji. Ali znaš šta…boj se ovna, boj se govna a kada misliš živjeti?

ggggkkkkk.PNG
“Boj se ovna, boj se govna a kada misliš živjeti?”photo by DjO

Imam jednu prijateljicu, iz moje perspektive, ona bi trebala da bude srećna.
Ima predivnog muža, klince, mlada, zgodna ima ok posao (mislim za naše uslove) ali ona nije OK. U fazama je. Stalno je ljuta. Bijesna. Ne može da kontroliše reakcije, često se zna i isplakati. Traje to jedno 7 dana u mjesecu i prođe…eh malo li je…
Koliko strahova se razvilo u nama…mnogo. Svi mi imamo slične dileme ali šta s njima uraditi? Kako izbjeći zamku frustracija koje vode u depresiju?

Ne mogu vas savjetovati, nisam školovana za takvo nešto. Jedino što mogu je pričati  o svojim iskustvima, a mogu i podjeliti tuđa.

CITATI, MOJI I MOJIH PRIJATELJA

  • Bojim se bolesti. Ne toliko bolesti, koliko onoga što ona nosi s sobom. Pomisao da si zavisan o drugima, da ne možeš da obavljaš najjednostavnije radnje me užasava. (muškarac, 34.god.)
  • Bojim se samoće. Ne samoće, koliko usamljenosti. Sama sa mačkama…ahaha pa dobro ne s mačkama, s psima vjerovatnije. (žena, 34. godine)
  • Bojim se starosti. Već zamišljam svoje otromboljeno, poškorano tijelo, i  pokušaja da to prikrijem gardarobom, šminkom, širokim osmijehom. Kada ovo zamišljam osjećam se kao klovn. (žena, 35.godina)
  • Bojim se da potražim bolji posao. Bojim se promjena. Pa znaš, sto godina sam na ovom radnom mjestu. Prihvatio sam kolege… eh a valjda su i oni mene?(muškarac, 29.godina)
  • Bojim se nasilja. Bola koji iz njega proizilazi. Samo da rata ne bude. Bojim se crne hronike. Od jutra nas truju. Bojim se. (muškarac, 38 god.)
  • Bojim se da ću biti ostavljena. Bojim se da me ne može prihvatiti ovakvu. Pa pogledaj me koliko sam neurotična.  (žena 35, god.)
  • Bojim se da javno kažem mišljenje. Znaš, ja bih isto naglas iznosila stavove, pa vidi koliko su loši ali šta da radim ako ostanem bez posla?Ko će plaćati kredit?  (žena, 35.godina)
  • Bojim se ljekara. Bojim se da ne znaju da uspostave dijagnozu? Bojim se da ako ih ne podmitim da se neće potruditi.(muškarac, 36 godina)
  • Bojim se da neću imati djece. Bojim se da sam neplodna. Kako ću živjeti kada svi odu za svojim životom, a ja sama nemam koga da dočekujem i ispraćam. (žena, 31 godina)
ggggggg

“Da sam balon pa da odletim” photo by DjO

Slušam razgovor dva klinca, cirka imaju zajedno 15 godina. 

Klinac 1:  Markov tata je doveo bolju ženu.

Klinac 2: A gdje Markova mama?

Klinac 3: Šta ja znam, otišla, nije valjala.

Smijem se i razmišljam o ogledalima. Svi smo gledali u neko od njih. Kakvu smo sliku vidjeli, vrlo vjerovatno smo takvi i postali. Opakim radom i trudom možemo  popraviti sliku koju smo zapamtili.  

E pa sada opakim radom i trudom možemo prestati i da se bojimo.

E sada da li smo govno, ovan ili nešto treće…do nas je. 

Znam, to vam govorim iz iskustva.

ljiljaaa piše Ljiljana Preradović 

U STRAHU SU VELIKE OČI

U kakvom reality mi živimo? Svi su glumci i svi žele glavne uloge. Statista milion. Kome vjerovati kada ni zdrav razum više ne postoji. Svi su željni senzacije i igraju se detektiva.  
The-Virtual-Reality-Report-FutureLearn

ŠTA JE REALNOST?

Noge su joj teške kao olovo. Kreće se sporo. Posmatra lica oko sebe i pita se šta je sa njenim sugrađanima. Udah. Izdah. Kolektivna sahrana. Kolektivno ludilo. Svi su u ulozi žrtve ali i egzekutora. 

Ne znamo šta nas čini srećnim, ko smo i šta nam stvara istinski osjećaj ispunjenosti. Znamo šta  čini nesrećnim komšiju, radnog kolegu, svekrvu, “prijatelja”.
Sve znamo,  samo nas pitajte. 

Ne znamo koja prava imamo, šta  je politička pismenost, koliko plaćamo doprinosa državi, šta je BDP…
Znamo posao novinara, detektiva, inžinjera, poljoprivrednika, trgovca, konobara…

Ne znamo zašto nas vodi masa, zašto smo skloni kolektivnom uticaju i prosuđivanju na osnovu paušalnih ocijena.
Znamo da to tako ne treba, ali ne znamo kako bi moglo!

Začauren čuči u grudima. Pokazuje mi prstom da budem tiha. Da ne puštam glas. Tjeram ga da ode. I dalje mu je prst na ustima. Njegovo ime je strah.

Izgubiti vjeru je opasna stvar.
Vjeruje se ljudima, osjećajima, institucijama, novcu  i svevišnjem.
Sve manje vjerujem, a vi?!

18-brutally-honest-illustrations-steve-cutts-perfectly-depict-sad-reality-modern-world-758x397

“Da li se prepoznajete?”

Još uvijek vjerujem osjećajima i svevišnjem, iako često imam pitanja na koj ne dobijam odgovor. I kada ga pokušam naći nemoguće je, nemaš koga pitati. 
Ko su akademici i stručnjaci kojima vjerujemo?

Zašto je svaka akcija, izjava, reakcija podložna dubokom preispitivanju, analiziranju sa unaprijed osuđenim zaključkom – riječ je o teoriji zavjere.

“Šta hoćeš od mene”, pita ga. Cinično se smije i čuje kako joj odgovara, “ništa”. Pa onda dodaje, želim tvoje sve, želim da te kontrolišem , a ako mi se ne prepustiš uzeću ti posao, prijatelje, članove porodice, unutrašnji mir…  Zabavlja ga da je posmatra kako se kuha u sopstvenim dilema. Strah joj je stalni saputnik . Ponekad izađe na drugoj stanici, ali već na drugoj je sačeka i nastave put.

Evo ja više ne znam šta je istina, a šta laž? 
„Ja sam već do guše umoran, gazda, od bola koji čujem i osećam. 
I umoran od života na ulici, sam kao vrabac na kiši. 
I nikad ni prijatelja da mi kaže odakle dolazimo, gde idemo ili zašto. 
Umoran sam od ljudi koji se ružno ponašaju jedni prema drugima. 
To mi je kao da imam smrvljeno staklo u glavi. Umoran od toga koliko sam puta hteo da pomognem a nisam mogao. 
Umoran od života u mraku. I skoro sve to je bol. I previše.
Da sam mogao prekinuti to, prekinuo bih.
Ali ne mogu.“
Iz filma “Zelena Milja”

U sve se uključujemo intezivno i paušalno. Svaki sud donosimo na prečac, emotivno i neobjektivno. Spremni smo osuditi ali ne i  razumjeti. 

ljiljaaa piše Ljiljana Preradović

MALI RAZGOVORI

Disati, misliti, znati, vjerovati i djelovati. Ko? Gdje? Kada? Kako? Zašto?
15027837_10154721845168633_8961989528787364473_n

Disati, misliti, znati, vjerovati i djelovati. Ko? Gdje? Kada? Kako? Zašto?
Svako vrijeme nosi nešto dobro i loše. Ovo naše, čini mi se, mnogo lošeg. Loši đaci, poltronski novinari, napumpane političarke, nepismeni i bahati poslanici, građani koji se plaše svoje sjenke i partijeske vođe koje će uskoro da nas uvjeravaju kakvi su nam bili roditelji, šta trebamo jesti, kakvu muziku slušati,  koju državu posjetiti.

UPREGNI SVOJ ZAKRŽLJALI MORONSKI MOZAK I ZAPITAJ SE KADA SI TI URADIO NEŠTO ŠTO BI NAZVAO PRAVA STVAR?!

Prvo se gleda kome pripadaš (stranka, biznis, roditelji, ljubanik/ca), pa koji si od tri konstitutivna naroda, pa onda se sve dobro izvaže, a u takvom kolaču dugoročno nema mjesta za znanje, volju, želju, entuzijazam…oni koji kažu da ovakav pogled na stvari izgleda naivno, odavno su odustali. Zašto? Nisu  odustali zato što strahuju za radno mjesto i egzistenciju, odsutali su zato što su umorni. Umorni su da gledaju političare svaki dan i da su oni imperativ koji se nameće. Umorni su od humanitarnih akcija. Umorni su od turbo folka u centru grada i pod šatorom. Umorni su od opanaka po institucijama. Plašimo se zato što smo odavno porobljeni. Nisu nas porobili OVI desilo se to polako netom prije početka rata…okrenite se oko sebe. Šta vidite? Apoteka – Banka – Apoteka – Banka – Apoteka (između ubaci i kafiće i to je to). Umorni su od biranja strana. Umorni su od priča da smo loši.
Umorni su od malih i površnih  razgovora.

28467718_1040789332742748_5339968365784059954_n

     MRZIM MALE RAZGVORE             Želim da razgovaram o atomima, smrti, vanzemaljcima, seksu, magiji, intelektu, svrsi života, dalekim galaksijama, lažima koje su nam rekli, tvojim “manama”, omiljenim mirisima, tvom djetinjstvu, šta te drži budnim noću, o tvojim nesigurnostima i strahovima…  Volim ljude sa dubinom, one koji govore s emocijom iz svog izvrnutog uma. Ne želim da znam “šta ima”.

Putovala sam svijetom. Putujem i putovaću, jer jedino me putovanja istinski čine živom, opominju da sam stala, da je vrijeme da krenem i poradim na sebi.

Dok sam bila mlađa, tamo u ranim dvadesetim, ponavljala sam kao mantru da ću da napustim ovu zemlju. Kada god bih se našla u novoj državi, na novom kontinentu,  divila bih se svemu kao da prvi put udišem vazduh, pijem kafu, vidim interesantan automobil, muzej, ma kao da sam prvi put u civilizaciji…sve me je mamilo svojom raznolikošću.

Širina u kojoj možeš da se izgubiš i ne postojiš, tj. postojiš samo za sebe, bili su dovoljno jaki motivi za pomahnitalog tinejdžera da ostavi ime, korijen, porodicu, prijatelje, jezik, kulturu, običaje, navike…mislim zašto i ne bi, zar je to ono što nas oblikuje kao ličnosti…mislila sam da nije, da je ništavno i da smo dovoljno jaki da možemo biti samo ljudi od krvi , mesa i ponekog mišića a da će duša da nas vodi  u slobodu zvanu život.

11392888_10153380195878633_9052282209988330846_n

“Možeš reći da sam sanjar. Ali nisam jedina. Zamisli…”

Proputovah Aziju, Ameriku, Evropu, Aaustraliju i kako god da dodam ili oduzmem Evropa mi kompletna, na srce legla i pomalo čak sebično i sa visine je komentarišem u odnosu na druge.

Mi  ne ostavljamo očeve i majke da umru u staračkom domu.

Mi zadnjih 10 maraka dijelimo sa prosjakom, prijateljem ili s onima kojima je to potrebno.

Mi znamo više država u Evropi i SAD-u, nego građani tih zemalja.

Mi  pijemo kao da nam je zadnji put, plešemo kao da nikada na noge nećemo stati, smijemo se da nas čuje cijeli svijet i plačemo kao da nam je posljednji dan u životu.

Mi smo kontrast koji eksplodira. Od samodestruktivnosti do čiste ljepote – opstajemo vijekovima. Kako, ne znam.  Ljenost je naša najveća mana, zbog koje nas i kažnjavaju veliki potrošački sistemi. Oni funkcionišu po devizi “vrijeme je novac” a kod nas je to nepoznanica jer ne živimo zbog novca, a patimo zbog siromaštva.

10290668_10153380199718633_5486797745531126860_n

“Negdje u Viskom, kupujemo sir.”

Mi volimo da uživamo i to radimo bolje nego većina. Uživanje ne kupujemo čistim novcima, nismo izabrali plan i program zabave iz neke promotivne ponude, mi ga sami pravimo. Nama svaka livada, proplanak, šuma, planina, brdo, potok, rijeka, haustor može biti hotel sa 5 zvjezdica.
Nekada sam željela da živim  tamo negdje, tamo daleko (ni danas ta ideja nije isključena) ali sve manje mi je privlačna. Ne gledam je istim očima. Ali vjerovatno ću da odem s tugom u srcu, jer nakupile su se godine, porodica odrasla i ostarila, prijatelji stasali u ljude, uspomene se nagomilale i sada sve to treba da se pusti niz vodu…a nismo ni odgajani da budemo slobodni. Mi se vežemo lično i personalno za mjesto, ljude, posao…ma za kafanu i konobara  u kojoj piješ jutarnju kafu. Mi živimo od  navike i ta navika nas sve više ubija.

Našim navikama trguju. Našim emocijama se igraju i sve to znamo ali kao paralisani stojimo, gledamo i bježimo.Odlazimo da postanemo neko drugi, neko koga ni sami više nećemo prepoznati.  

Odlazimo ostavljajući rakiju, harmoniku i zbor…. Ostavljamo mjesto za koje su mnogi nekada govorili da je istinski slobodno jer  su ovdje  ljudi  mogli da prde , smrde i  piju  koliko hoće, pjevaju na sav glas, dovikuju se sa komšijama s brda na brdo i da ih boli  uvo za antidepresive, prozake  i druge tabletice  koje su reklamirali, tamo daleko,  kako bi njihovi građani mogli da progledaju. 

Odlazimo jer ovo više ne postoji. Svi su postali gospoda. Stavili kravate, rukavice i ruke u naše džepove. Odlazimo jer ne želimo da nam govore KO smo. Ne odlaze zbog praznog želuca, jer ti koji su gladni nikada neće ni otići.
Odlazimo da ponovo nađemo sebe, jer ovdje su nas ukrali od nas.
U crnim rupama možeš lijepo da se zezaš, tamo treba otići.

PS Posjetite KC Banski dvor da učimo o crnim rupama.

ljiljaaapiše LJILJANA PRERADOVIĆ

KAŠIKA U MEDU

„Svi su mi rekli da ti je upala kašika u med“. Osjećam ubod. Pravo u sridu. Peče. Istrgnuta žaoka zakačila se za dušu i žari.
a5cf32dff1e446b7362573febcdd8d4b--wood-spoon-custom-wood

“Nije svaki med sladak, ima i gorkog”. 

Samo pčele radilice mogu ubosti, i to samo ako osjećaju da su u opasnosti. Matice imaju žaoku, ali pošto nikada ne napuštaju košnicu, nisu ni opasnost. Dok u većini slučajeva umru nakon što ubodu čovjeka, većina pčela ne umre nakon što ubodu druge insekte ili životinje. Razlog je taj što se žaoka ‘zakači’ za ljudsku kožu i istrgne je od tijela pčele.

„Upala ti kašika u med“.

Ova izjava bila je dovoljna da istražim ovu narodnu umotvorinu kako bih shvatila šta znači kada kašika upadne u med, kada ti to kaže osoba za koju si do juče vjerovao da je oslobođena potrebe da druge unizi a sebe uzvisi s mišlju da je njegov med najslađi i da svi žele da obližu kašiku.

Nisam morala da istažujem, jer dobro se sjećam svog djetinjstva, bake koja je bila tipična seljanka. Bakica s maramom oko glave, tiha da često ni sebe nije mogla čuti, ali toliko toplog srca da bi i kamen zaplakao kada bi je neko povrijedio. Ništa kod nje nije bilo usiljeno. Sve je radila polako. Polako se kretala. Polako mijesila pogaču. Polako nas je mazila. Polako i smireno nam je pričala.
Tokom odrastanja znala sam čuti od porodice, i zemljaka sa sela da likom podsjećam na baku. Podsjećam, likom, ali njenu smirenost nemam. Ko zna možda jednom i ja budem takva, jer ne kaže se uzalud „ne pada iver daleko od klade“. Ima nešto u tim narodnim umotvorinama. One nam dođu nešto kao basne.

Baka je uvijek, dok je pričala, koristila narodne izreke.
Znala je reći „upala nam sjekira u med“. To je najčešće govorila kada rodi kukuruz, ili kada nakon kosidbe uspiju dobro prodati sijeno ili slamu. Znala sam, i kao mala, bez da mi objašnjava, da ova izreka znači da nas je zadesila sreća, da se desilo nešto lijepo, da smo nakon rada postigli uspjeh.

_sp-upala-mu-sekira-u-med

“Najslađi med nastaje od vlastitog znoja.”

Pronašla sam da je porijeklo frazeološkog izraza „Sjekira u medu“ nastalo po predanjima pčelara.

Nekadašnji pčelari nisu znali za košnice i pitome pčele, nego su lutali po šumama u potrazi za rojevima divljih pčela i njihovim staništima punim meda. To nije bio lak posao, jer su pčele mjesta za sebe i med pronalazile u skrovitim šupljinama pri vrhovima drveća. Skupljači meda morali su tako dosta da se pomuče penjući se po stablima i udarajući sjekirom ne bi li pronašli šupljinu pod korom. Kada bi lovac na med naišao na skrovište, njegova sjekira bi lako probila koru drveta i odmah utonula u med što se smatralo velikom srećom. Tako je i nastao ovaj izraz.

Znala je baka i reći „Upala joj kašika u med“, sada kada promislim uglavnom je to govorila za neku ženu, nerijetko za muškarca.
Ali ipak se sjećam jednog čovjek iz sela, pijanac, imao je brojnu porodicu, radili su na njivi. Mnogo je radio, isto toliko i pio. Bio je poznat po tome da je volio popiti koju „čašicu više“ i da je često galamio na svoju porodicu, posebno na ženu, pred drugima. Njegova žena bila je povučena. Sjećam je se kako motikom udara po suvoj zemlji, a jednom rukom briše znoj sa čela. Nikada mu se nije suprostavljala. Bila je majka četvoro djece, domaćica i supruga pijanca. Narod je za nju znao reći da je dobra žena, i baka je to isto govorila, ali uvijek je to imalo neki zvuk žaljenja. I sada me prođe jeza od tog osjećaja. Znala sam da kada odrastem, da ne želim da mi se taj osjećaj pojavi – biti žaljena.
Baka je uvijek kada bi prošli kraj njihove kuće znala prokomentarisati „e jadna li je ova napaćena žena, ovom njenom je upala kašika u med, a vidi nje“.

med-zzz

“Kašika u tuđem medu je uvijek gorka.”

  “Upala kašika u med” izraz koji uglavnom  koristimo za one, za koje se zna da su nesposobni, ali imaju zaleđinu, moćnog oca, majku, ljubavnika/cu, koji im sređuju dobre poslove ili pozicije u društvu. Riječ je o osobama koje se okoriste određenom situacijom, sretno postignu neki uspjeh, pronađu priliku, itd. Danas je ovo glavni moto i muškog i ženskog roda. Često ga koriste, da li iz zavisti,  kada žele da ocrne nekoga ili zato što je to tako, ne znam, znam samo da mi se nikada nije dopadalo baviti tuđim životom.
Sada kada  bolje razmislim, samo onda kada su ljudi žalili nekoga  govorili bi “upala joj/mu kašika u med.”  Ali vremenom ovo je postao sinonim za one koji zavide. Oduvijek se zavidilo na ljepoti, imanju, znanju. Rijetko se zavidilo nekome na dobroti ili vaspitanju. 

Oduvijek se zavidilo na ljepoti, imanju, znanju. Rijetko se zavidilo nekome na dobroti ili vaspitanju. 

Kada sam čula kako mi izgovara „svi su rekli da ti je upala kašika u med“, znala sam da sam donijela ispravnu odluku. Sjetila sam se bake i pojavio se osjeća – biti žaljen. Znala sam da to ne želim. Ja sam uvijek sebe doživljavala nešto kao ženskog drvosječu, u ovom slučaju pčelara sa sjekirom koji ide da sam sebi  pronađe med. Život me je naučio da najslađi med nastaje od vlastitog znoja. U tuđu teglicu nikada svoju kašiku nisam gurala, niti ću.

Postoje razne vrste meda.
Moj pokojni otac dvije godine je pokušavao  da se bavi pčelarstvom. Izvrcao je on u tih 24 mjeseca oko 12 kilograma meda. Imao je čudan miris, ukus. Nije mi se dopadao, pa sam ga pitala „tata zašto je takvog ukusa“. Objasnio  je da još nije najspretniji pčelar i da pčele nemaju veliki izbor cvjetova sa kojih se hrane. Naše košnice, pričao mi je tata, pružaju se niz ovu ravnicu gdje raste samo maslačak, nema tu bagremovog cvijeta. Ne brini, zavolićeš ti i maslačak. 
Sine zapamti najslađi je vlastiti med.

Od tada mi je maslačak najljepši cvijet. Slobodan i neukroćen raste svuda. Svi ga mogu ubrati, pomirisati i napraviti vjenčić za glavu. On je žut, prkosan i samo svoj.

ljiljaaa piše LJILJANA PRERADOVIĆ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

OČI NIKAD NE LAŽU

Dovoljno je pogledati. Zagledati se duboko u ogledalo duše. Oči nikad ne lažu. Gledamo li? Možemo li izdržati pogled? Koliko god ga skretali u stranu, oči koje ne želimo vidjeti pričaju priču koja mora biti ispričana.
eye-eye

“Oči nikada ne lažu”

Postoji nešto tanano i krhko u čovjeku što ga pokreće i udahnjuje život. Bez toga bi bio mrtva ljuštura. Nije dokazano da postoji. Zove se duša. Gle čuda, duša je ženskog roda. Njen portal su oči. Ona isijava iz očiju i govori posmatraču:

“Ako želiš nešto da znaš, ne pitaj.  Pogledaj me. Sav kosmos je zapisan u očima. Sve godine mog života žive tu. U očima je moja  radost, tuga, pakost, dobrota, izgubljenost, mudrost…zlo…”
                                                                                                                                              Duša

Malo prije dobih poruku od prijatelja. Dobrog. Emotivac kao i ja. Sto godina se nismo čuli. Čestita mi rođendan sa zakašnjenjem i pita me da li sam ok. Kaže, vidim da si lijepo proslavila rođendan ali šta ti je sa očima? Kažem,  što pa zar nisu lijepe, znaš da su one moj adut… smijemo se… kaže znaš šta te pitam…. 

„Čovjek nikad ne može znati što treba željeti, jer živi samo jedan život i nikako ga ne može usporediti sa svojim prethodnim životima, niti ga u sljedećim životima popraviti. Nema nikakve mogućnosti da se provjeri koja je odluka bolja, jer ne postoji mogućnost usporedbe. Čovjek sve proživljava prvi put i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već život sam?”
                                                       Milan Kundera,  Nepodnošljiva lakoća postojanja

Kažu sve se dešava s razlogom. Mi planiramo a Bog nam se smije. Ima istine u tim narodnim mudrostima. Ali ko zna možda sam s godinama postala cinik pa mi sve to smiješno. Kontam, biće onako kako sam posložiš. 

Neki dan sam išla ma ispovijed, razgovarala sa sveštenikom u Crkvi uz koju sam odrasla. Tamo uvijek nađem mir. Gledao je moju dušu i kratko mi rekao da ne slušam šta mi drugi govore… nisam ga ništa pitala, samo sam rekla da sam griješila. 

Svi griješimo, zar ne? Malo je onih koji će prvi priznati svoje greške. Svi prebacujemo jedni drugima, mogao si ti mogla sam ja, mogli smo… janura je mjesec u kojem bi trebalo da smo sve oprostili. Jesmo li? Da li  zaista može da se oprostiti?

forgiveness555

Da li  zaista može da se oprostiti?

 

Priča mi prijateljica, sličnu priču mojoj. Izuzetno lijepa i nasmijana žena. Kaže, ladno mi čovjek kojeg sam prvi put u životu vidjela rekao sve  na mom licu sve predivno ali da su mi oči tužne. Jesu tužne su, mjesecima pati i pokušava da zavoli sebe. Pokušava ali joj ne ide. Znam da će uspjeti.

Ima jedan broj koji me prati kroz život.
Peron broj 9.  Dolaze i odlaze. Neko se ispraća sa osmijehom, neko sa suzama. Neke destinacije su poznate, neke ne. Peron broj 9. Opet taj broj . Prati me kroz život.  Tada sam prvi put zaplaka, došla na svijet. To je datum mog rođenja. Tada sam otišla. Uvijek ću odlaziti dok god me neko ne zaustavi, pogleda u oči i vidi šta je u njima zapisano.

 Prosti ljudi su srećni. Zdravi ljudi su srećni. Između ne postoji.

ljiljaaa piše Ljiljana Preradović

PROTOKOL

Pokušavam da se izvučem između dvije daske. Na koju god stranu da se okrenem, ne ide. Grebe sa svih strana, pritišće.  Nešto me progoni.  Osjećam da mi je iza leđa. Nešto mi dodiruje nogu. Vrištim. Ispred sebe vidim bijeli zid. Plafon je. Budna sam…uff…samo sam sanjala. Znaj, u borbi si uvijek sam.
13-Interesting-Facts-about-Dreams-flowers

“U borbi si uvijek sam.”

Pitaju me da li sam dobro, samo tada ne budem. Sve se teže oporavljam od gluposti upakovane u šareni papir. Lekcije samopomoći koje iskaču iz svakog monitora, ekrana – ne pomažu. Sumnjam da ikome pomažu. 

Ne idem kod kozmetičara, nema pedikira manikira, masaža, “high life” stajliš života, šljokica i bisera. Radim javni posao 14 godina. Radim i ne furam se na život zvjezdice, cijepam drva(siću)za potpalu, kuham, peglam, perem, čistim wc, odbrojavam od plate do plate, slikam se ispred kamera, postim, plačem, smijem se, strahujem, ne vozim, nemam stan, čitam, idem sama u Muzej, gledam TLC, ne volim masovno ludilo iako ono često voli mene, volim nezdravu hranu, napiti se, suprotstaviti se ako osjećam da neko gazi po meni, znam biti gruba, na glupost okrutna, na slabost nemilosrdna, na djecu preosjetljiva, i tako će 99% biti i u novoj 2018. godini.

Svi palamude o sistemu, greškama, nepravdi … mala plata, došla preko štele, vidi je koliko je mutava, nepravda i nepravedni svuda oko nas …bla bla bla…

Slabost na sve strane… stvarno se  gnušam na takve.

Kukavica.

Šta znači biti kukavica? Složiti se sa tuđim mišljenjem, iako tako ne mislimo?
Otići? Šta?
Da li je biti kukavica izadati sebe? Utišati razum do tih granica da te tijelo počinje boljeti.

art-black-black-and-white-confused-dark-favim-com-286879

“Ne mogu objasniti, niti ću pokušati!”


Izdaje
Izdaji nas uče od malih nogu.
Sjećam se da sam jaukala kao da mi je neko pobio familiju.  Imala sam 10 godina, kada mi je majka govorila da neće da mi kupi žute patike uz obrazloženje da su ružne, nekvalitetne i da su bolje one druge. Jaukala sam još malo i prestala. Dobila sam tamno plave. Bile su mi grozno ružne. Nosila sam ih svaki dan u školu. Nisu mi bile udobne. Nisam ih voljela. Izdržale su dvije sezone. Izdržala sam i ja sa njima. Kada sam ih napokon bacila bilo mi je svejedno. Nikada više nisam kupila žute patike.

Sad,  kad već kopam po prošlim vremenima i sjećanjima koja su me oblikovala, ne mogu a da ne ispričam priču iz školskih klupa. Sigurna sam da ih svi imamo, manje više su one iste.

Voljela sam istoriju. Profesor je bio super. Strog ali interesantan. Nije volio da mu lekcije prepričavamo od A do Ž. Uvijek je tražio više, neku pikanteriju.
Govorio nam je:

“Djeco pričajte mi priču. Vi čitate priče, to vam dođe kao kada ste
bili mali i
prepričavali bajke.”

Nije nas tušio brojkama, iako u ih u istoriji našeg naroda ima baš mnogo. Učio nas je odnosima, razvijao istorijske likove, davao im emociju, oblik i smisao. Bilo je intriga, ljubavi. Učio nas je poretku moći.  Oni koji su znali pričati priču dobijali su višu ocjenu, bubatori od A do Ž uvijek četvorku. Sve su znali, svaki datum, svaki događaj, ali ako ih na momenat prekine gubili bi se u nepovrat.
E profesorica biologije je bila sušta suprotnost. Ona je tražila da izrecitujemo zareze, uzvičnike. Svi koji bi pokušali da dodaju svoju interpukciju u lekciji,  bili bi sancionisani kao neposlušni, “rušioci sistema”. Sada kada razmislim, takvi poput nje su odgojili ove današnje moljce koji nagrađuju poslušne.   

I tako od roditeljske kape do školske šape, manje više svi su nas oblikovali kako su željeli, umjeli, znali … kao da su klinci mogli da se bore za svoje JA.

Mislim mogili su, mnogi su se i izborili ali ipak je ovo vrijeme loših đaka.

Ukalupljeni protokoli loših đaka
Juče sam ostala šokirana. Poznanice su mi ispričale da je 32-godišnja žena morala prekinuti trudnoću u 4 mjesecu. Tražila je carski rez, odbili su je. Kažu nije po protokolu. Ispoštovala je ljekarski protokol. Ostala je o dlaku živa. Ostala je bez bebe i svih reproduktivnih organa. Ostala je bez mogućnosti da ponovo bude majka. Ko je kriv? Protokol?

Ko je kriv što operisani pacijenti moraju da protokolišu uputnice na jednom mjestu, na drugom će portir da odluči da li mogu da dođu do ljekara, a na trećem će ljekar da razmisli da li se sjeća pacijenta ili člana porodice koji je svaki dan bio u bolnici, razgovara sa ljekarom, slušao jednu, drugu, treću, četvrtu dijagnozu, malo pogurao sa kovertom (ko mu je kriv što mijenja zvanični protokol) a na kraju se ispostavilo da je sasvim deseta dijagnoza.  Protokoli su tu da se poštuju, a ljekaru je potrebno osvježiti pamćenje i on često zaboravi šta je Protokol. Čast izuzecima, ima ih mnogo.

Zamislite sada kako brat ide na brata. Saborac na saborca. Dijete na roditelja. Roditelj na dijete. Prijatelj na prijatelja. Zamislite društvo u kojem je važnije snaći se nego raditi. Gdje pametni ćute,  a mutavi vode glavnu riječ. E sada otvorite oči. Pogledajte oko sebe. Pogledajte u sebe. Znate li gdje se nalazite.
Zašto ovo sve pišem? Zato što ne želim da budem jedna od onih kojima je svejedno.

Zašto vi ćutite? 

Nisu sve iluzije dobre, mnoge trajno oštećuju razum.

ljiljaaa piše LJILJANA PRERADOVIĆ